Bio je više od trenera. Bio je tvrd kao stijena, a ranjiv kao čovjek koji sve daje za ono što voli. U vremenu kada su mnogi ćutali, on je govorio. I to ne tiho.
Govorio je da se ne da “pasjim sinovima”. I nije se dao. Nikada.
Njegova borba nije bila samo na parketu. I zato je koštala. Koštala ga je zdravlja, možda i dijela života. Ali, postoje ljudi koji unaprijed pristanu na tu cijenu, jer znaju, da bi bez toga, izdali sebe.
Vujošević nije znao izdati.
Partizan za njega nije bio klub. Bio je zavjet. Njegovi “časovi ljubavi” nisu bili samo prosta, a složena rečenica, bili su način života. Lekcija da se voli bez kalkulacije, da se bori i da se ostane svoj, makar to značilo da ćeš biti sam. I bio je, često, sam.
Ali, nikada mali.
Jer, veliki ljudi ne postaju veliki zbog titula, nego zbog kičme. A, njegova je bila uspravna i nepokolebljiva.
Danas, kada ga nema, ostaje praznina koja se ne mjeri tišinom, nego težinom svega što je ostavio iza sebe. Ostaje Partizan koji ga pamti ne samo po pobjedama, nego po dostojanstvu.
Ostaju generacije koje su naučile da je crno – bijelo više od boje, to je karakter.
On je jedan od onih koji ostaju i kad umru. I negdje gore, sigurno postoji neka Južna tribina. Mjesto gdje se ne prodaje obraz i gdje se voli bez rezerve. Tamo mu je mjesto.
I ako je ruža, procvjetaće.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.