Na nerangiranoj listi izvođača koje su izabrali, osim polovine nespornih: Stivi Vonder, Nil Rodžers, Smoki Robinson, Lajonel Riči, Tejlor Svift, Lana Del Rej, Doli Parton, Bob Dilan, Brus Springstin, Pol Siajmon, Kerol King, Vili Nelson, Kendrik Lamar, Džej-Zi, Fiona Epl, Lusinda Vilijems, Maraja Keri, našla su se imena autora koja čitaocima uglednog dnevnika znače mnogo manje nego onih neuvršćenih.
Kao što su recimo Dejvid Birn, Krisi Hajndi, Peti Smit, Stivii Niks, Tom Veits, Nil Jang. Bili Džoel, Bob Siger, Džon Fogerti, Bek, Randi Njumen, Nil Dajmond, Eminem, Majkl Stajp, Džems Tejlor, Džmi Veb…
Izbor kao svaki izbor, nudi razloge za rasprave. Najlakša je prepirati se oko imena na ovoj listi, ali mnogo veći problem je sama lista. Nije lako biti ljubitelj ovakvih lista koje pokušavaju da ubace svaki žanr popularne muzike u istu “kantu”.
Čak i sa tako “širokim otvorom blende” neizbježno je da čitavi žanrovi muzike ostanu neprimjećeni inače tako prisutni u muzici s one strane Atlantika. Gdje je ovdje zastupljenost elektronske muzike? Indi? Eksperimentalna? Metal? Zašto World Music počinje i završava se sa uvođenjem samo latino umjetnika? Mnogo bolji način da se to uradi bio bi, recimo, rangiranje 5 najboljih pjesmotvoraca u okviru njihovih žanrova, jer bi tada bar bilo jasnije da li je cijela kategorija muzike previđena ili prosto isključena.
Praktično neograničen vremenski okvir ove liste (ograničen samo smrću autora) čini je još gorom. Sama smrt je vjerovatno proizvoljan kriterijum za isključenje, s obzirom na to da je većina uvršćenih imena na listi neaktivna godinama, ako ne i decenijama. Ima i to: muzički kritičari i muzički arbitri jednostavno nisu ono što su nekada bili. O tome drugi put.
Ovdje, na početku druge četvrtine 21.veka, lako je autoru da se osjeti zgnječeno pod teretom istorije. Kao da je svaka pjesma vrijedna pjevanja već napisana. Meni se čini da među izabranima, uz sve primjedbe, ima baš takvih. O nekima sve znamo, a neki posebno intrigiraju. Mene godinama ta Lana Del Rej (pravo ime Elizabeth Woolridge Grant, rođena 21. juna 1986. godine u Njujorku)
Njena prozirna muzika nikada ne zvuči sputano u strahu od uticaja. Lana je duboko zainteresovana za prihvaćenu američku mitologiju i masovnu popularnu kulturu pa zato u njenim pjesmama prošlost je u bezvremenskom vrtlogu, usred nacionalnog toka svesti: iskidana stranica Silvije Plat, poluzaboravljena ploča Denisa Vilsona, vintage majica starog idola, korišćeni kertridž za elektronsku cigaretu i odlomak karte sa vlastitog koncerta.
Od takvih pronađenog ostatka, i svojom neobičnom maštom, Del Rej stvara ličnu muzičku poeziju i time je postala jedna od najuticajnijih kantautorki ovog vremena. Mnogi žele da zvuče kao ona, ali niko drugi ne može sasvim da reprodukuje zvučnu gramatiku njenog pisanja, koja se dešava poput intimnog poruka sa ivice sna i budnosti.
Od svog dolaska u žižu muzičke javnosti 2011. godine sa tužnom a izvanrednom pjesmom „Video igre“, Del Rej ne odstupa od svojih početnih fiksacija: seks, smrt i romantična ljubav. Dok su u međuvremenu najuspješnije ženske pop zvijezde zagovarale veselo osnaživanje, ona je ponudila estetiku prefinjene rezignacije. Uspješno je popularizovala ranjivost, melanholiju i romantizovanu tugu kroz takozvani “sad girl” pokret. Njene pjesme se ne plaše da istraže mračnije strane ljubavi i života.
Često funkcionišu kao poezija u formi audio-dnevnika, istražujući teme toksičnih veza, potrage za slobodom i kompleksnog ženskog identiteta.
Nakon devet albuma, Lana i dalje obilno demonstrira svoju urođenu sposobnost da se ponaša u skladu sa svakim briljantno čudnim stihom koji napiše. Saznanje da to nije za svakoga samo ju je učinilo više svojom. „Ja sam princeza, ja sam kontroverzna“. Tačno!
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.