Iz našeg ugla

Pecine crtice: Tri festivala koja su zauvijek promijenila rok muziku

Rok muzika nikada nije bila ista poslije Monterej popa, Vudstoka i ostrva Vajt.

Petar Peca Popović uz poster "Bitlsa"
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Ključno vrijeme za rokenrol bile su kasne šezdesete. Rok se razvijao zahvaljujući hitovima sa singl ploča koji su se obično emitovali na radiju, dok su rok albumi nudili produženo iskustvo slušanja.

Sjajan primjer, naravno, bio je “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” (1967), konceptualni album grupe Beatles, koji je pomogao da se rok muzika podigne na novi nivo inovacija i vrijednosti.

U isto vrijeme, psihodelični rok je cvjetao, zahvaljujući kontrakulturnom pokretu, koji je slavila omladina pristigla u San Francisko da proslavi „Ljeto ljubavi“ 1967. godine. Južno od grada pored zaliva, od 16. do 18. juna 1967. godine održao se Međunarodni pop festival u gradiću Monterej, poznat i kao Monterej pop.

Monterej pop se hvalio izuzetno eklektičnom mješavinom učesnika, pokazujući da pop muzika može da prevaziđe globalne granice i obuhvati brojne muzičke žanrove. Na istom programu bili su muzički umjetnici iz SAD, Evrope i Indije, izvodeći sve – od folk roka, preko psihodeličnog roka, R&B-a, do indijske klasične muzike.

Među izvođačima su bili The Association, Big Brother and the Holding Company (sa Dženis Džoplin), Booker T. & the M.G.s, Buffalo Springfield, Erik Bardon i the Animals, The Byrds, Grateful Dead, Jefferson Airplane, Jimi Hendrix Experience, The Mamas & The Papas, Lu Rouls, Otis Reding, Ravi Šankar, Sajmon i Garfankl i The Who.

Nezaboravni trenuci sa istorijskim implikacijama obilježili su Monterej pop. Festival se pamti po prvim velikim nastupima u SAD Džimija Hendriksa i grupe The Who. Psihodelično orijentisan Hendriks je svirao gitaru kao niko drugi, dok su The Who pripremali publiku za dolazak hard roka. Dženis Džoplin je bila toliko spektakularna pjevajući bluz rok da je Klajv Dejvis odmah potpisao ugovor sa Big Brother & the Holding Company za Columbia Records. Otis Reding je poveo pretežno bijelu publiku na putovanje u svijet crnačke soul muzike. Ravi Šankar je upoznao prisutne sa sitar muzikom, otkrivajući im indijski uticaj koji je na kraju postao „raga rok“.

Monterej Pop je bio prekretnica za rok. Uveo je esid rok u mejnstrim, naglasio rok orijentisan na albume, demonstrirao široku raznolikost pop muzike i započeo eru modernih rok festivala.

Dvije godine kasnije dogodio se Vudstok (15–18. avgust 1969). Ovaj masivni festival je takođe uticao na rok muziku, ali na potpuno drugačiji način. Dok se Monterej Pop hvalio muzičkom raznolikošću, Vudstok je predstavio muziku koja se više dopadala generacijskom kontrakulturnom „hipi“ pokretu. Vudstok se fokusirao na zajedničku filozofiju slobodne ljubavi, uključujući upotrebu droga, politički liberalizam i antiratna osjećanja. Kao takav, dominirali su psihodelični rok, bluz rok i hard rok, kao i politizovane rok himne.

Istaknut nastup na Vudstoku priredio je praktično nepoznati bend sa gitaristom Karlosom Santanom kao frontmenom donoseći novi latino stil u rok, lansirajući Santanu u svjetski register zvijezda. Slaj i Femily Stone su uradili slično sa svojim uzbudljivim fank rok setom. Sha Na Na, grupa za oživljavanje muzike iz pedesetih, doprinijela je kasnijem trendu nostalgičnog roka. Među ostalima koji su nastupali na Vudstoku bili su The Band, Džoan Baez, Country Joe & the Fish, Džo Koker, Creedence Clearwater Revival, Krozbi, Stills, Neš i Janng, Grateful Dead, Riči Hevens, Džimi Hendriks, Jefferson Airplane, Dženis Džoplin i The Who.

Pročitajte još

Podjednako značajni, u nekim aspektima, bili su izvođači koji se nisu pojavili ni na Monterej popu ni na Vudstoku. The Doors, toliko ljuti što su ih organizatori Monterej popa ignorisali, odbili su da se pojave, pa su kasnije navodno zažalili zbog svoje odluke. The Beach Boys su odbili, kao Bob Dilan i The Beatles. The Rolling Stones i zvijezde u usponu, Led Zeppelin, takođe su odbile poziv za Vudstok.

Godinu dana nakon Vudstoka, u Velikoj Britaniji je održan festival na ostrvu Vajt (26–31. avgusta 1970). Posljednji od ova tri velika muzička festivala imao je sasvim drugačiji ton. Bio sam svjedok. U oštroj suprotnosti sa ljubavlju ispunjenom atmosferom Vudstoka, festival na Vajtu bio je prepun žestokih sukoba između organizatora i okupljenih demonstranata, koji su smatrali da festival treba da bude besplatan. Nastali haos je doveo do bankrota organizatora i kasnijeg donošenja zakona koji zabranjuje velika okupljanja na tom ostrvu.

Uprkos problemima, neki nastupi ostaju istorijski. Majls Dejvis je dokazao da kul džez privlači ljubitelje roka, dok je prepoznatljiv folk-progresiv stil grupe Jethro Tull oduševio publiku. Festival je takođe obilježen posljednjim nastupima u Velikoj Britaniji dvije velike zvijezde. Džimi Hendriks će umrijeti tri nedjelje kasnije u Londonu, a Džim Morison iz grupe The Doors će preminuti sljedeće godine u Parizu.

Valja spomenuti da su neki značajni izvođači odbili da nastupe na Vajtu: The Rolling Stones, Led Zeppelin i Pink Floyd.

Mnogi muzički stručnjaci vjeruju da je festival na ostrvu Vajt bio sasvim drugačija prekretnica za rokenrol, u suštini prelazeći sa utopijske teme univerzalne harmonije ere Vudstoka na ciničniju i svakako komercijalizovaniju eru agresivnog, tvrđeg roka. Sve to je najavilo pojavu „stadionskog progresivskog roka“ sa jasnim naglaskom na profit prije kulturnog i društvenog značaja.

Svaki od ova tri festivala – Monterey Pop, Woodstock i Isle of Wight – imao je jedinstven transformativni efekat na rok muziku. Oni su pomogli u oblikovanju roka i njegovom pomijeranju naprijed, od britanske invazije i kasnijih psihodeličnih eksperimenata šezdesetih, preko kontrakulturnog pokreta, do dolazećeg progresivnog roka, hard roka i hevi metala sedamdesetih.