Priča koja ovih dana dolazi iz banjalučkih naselja nije samo o uklonjenim posudama. To je priča o sudaru dva pogleda na svijet: jednog koji sve što nije “propisano” vidi kao nered, i drugog koji u tom istom prostoru vidi priliku za brigu, solidarnost i minimum dostojanstva za živa bića koja žive u našem gradu.
Radnici banjalučke „Čistoće“, kako svjedoče građani, posude s vodom, koje su ostavljene za životinje, tretiraju kao otpad. Mehanički, po zadatku. I možda problem i jeste u toj mehanici – u sistemu koji ne ostavlja prostor za procjenu, za razumijevanje konteksta, za ono jednostavno ljudsko: “Ovo je neko ostavio s razlogom.”
A razlog je vrlo jasan. Temperature koje lome asfalt ne biraju između čovjeka i životinje. Samo što životinja nema luksuz da uđe u prodavnicu, da zamoli, da kupi, da se skloni. Ona zavisi od slučajnosti – ili od nečije dobrote.
Mnogi građani zato ostavljaju posude s vodom ispred zgrada, u parkovima, pored drvoreda i zelenih površina. Ne da bi narušavali red, ne da bi stvarali problem komunalnim službama, već da bi pomogli. Da bi životinji, koja satima luta užarenim ulicama, omogućili da popije bar nekoliko gutljaja vode.
I upravo ta dobrota, izgleda, postaje kolateralna šteta “održavanja reda”.
Na kraju, nije pitanje da li ćemo imati posude s vodom po gradu.
Pitanje je da li ćemo imati dovoljno ljudskosti da shvatimo zašto su tu.
Način na koji se odnosimo prema životinjama mnogo govori o nama samima. Govori o stepenu empatije, o sposobnosti da prepoznamo tuđu patnju i reagujemo čak i onda kada od toga nemamo nikakvu korist.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.