Sudovi presuđuju, radnici dobijaju sporove, ali cijenu tih presuda ne plaćaju oni koji su greške napravili svjesno, već građani.
Izmučeni, napaćeni, svakodnevno bombardovani „patriotizmom“, i temama kojima se skreće pažnja sa pljački, građani više ne mogu ni da razlikuju istinu od pažljivo režirane obmane.
Ne mogu da razlikuju patriotizam od najobičnije manipulacije, a posebno ne šta je borba za narod, a šta borba za vlastiti interes.
Tako se odgovornost razvodnjava, a sistem ostaje netaknut.
Svaki izgubljeni spor je dokaz da je neko prekršio zakon. Ipak, rijetko kada se postavi pitanje, ko je potpisao takvu odluku i zašto ne snosi posljedice? Umjesto toga, gubici se pokrivaju iz budžeta, kao da su neizbježna stavka poslovanja.
Takva praksa šalje jasnu poruku, rizik ne postoji. Kada nema sankcija, nema ni razloga da se greške ne ponavljaju. Naprotiv, stvara se prostor za samovolju, pritiske i zloupotrebe.
Još je problematičnije što se u pojedinim slučajevima ignorišu i odluke inspekcija, pa se nezakonita rješenja ponavljaju.
Time se ne povećava samo finansijska šteta, već se urušava i povjerenje u institucije.
Na kraju, sud ostaje jedina zaštita, ali i najskuplja.
Nažalost, sistem koji se oslanja na sudske presude umjesto na odgovornost, nije funkcionalan, već trajan trošak.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.