Kad u ovoj zemlji novac „prođe“, a odgovornost ne dođe, znate da ste u priči koja ima više rupa nego odgovora.
Akcija kodnog naziva „Borac“ je upravo takva priča.
Ili, preciznije, ogledalo sistema u kojem institucije rade, ali svaka na svoj način i čini se, bez zajedničkog cilja.
Imate banke koje prijavljuju sumnjive transakcije. Imate SIPA koja istražuje. Imate tužilaštvo koje prosljeđuje predmet. Imate MUP koji kaže, nema ništa sporno. Na kraju opet SIPA, koja sve to uredno zapakuje i vrati tamo odakle je krenulo.
Krug zatvoren, ali suština je otvorena.
Pa, ako je sve čisto, zašto je uopšte bilo sumnjivo? Ako nije čisto, kako je odjednom postalo?
To su pitanja na koja javnost nikada ne dobije jasan odgovor, ali zato redovno dobije novu rundu „provjera“, „izvještaja“ i „nadležnosti“.
U međuvremenu, kroz klub prolaze milioni.
Navodno se novac dijeli „šakom i kapom“, dok se dugovi gomilaju. Navodno evropski milioni dolaze, ali se ne zna gdje odlaze. I sve je to, navodno, u redu.
Kada je sve „u redu“, e onda tek ništa nije u redu.
Najopasnija stvar u cijeloj priči nije ni 400.000 KM, ni milioni iz Evrope, ni bonusi koji iskaču iz svakog finansijskog izvještaja. Najopasnija stvar je osjećaj da se ništa neće desiti. Da će predmet putovati od institucije do institucije dok ne zastari ili dok javnost ne izgubi interes.
Ovdje problem nije samo Borac. Problem je što svaki ovakav slučaj završi kao lekcija, ali ne za one koji su pod lupom, nego za sve ostale.
Ta lekacija glasi ako dovoljno dugo traješ, ako si dovoljno „jak“, sistem će te na kraju umoriti, ali neće te stići.
I zato aj, Borac, više kao uzdah nad sistemom.
Dok god milioni mogu da nestaju bez odgovora, a odgovorni prolaze bez posljedica, svaka naredna akcija biće samo još jedan krug u istom, dobro poznatom kolu.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.