Kad sam sinoć pošla iz dućana

Napisao je pesmu “Kad sam sinoć pošla iz dućana” koja je postala evergrin.

Rođen je u mačvanskom selu Tabanoviću, 1905. godine, uveče Lazareve subote.

U njegovoj krštenici kao godina rođena upisana je 1907. kako bi odložio odlazak u vojsku. Bio je jedinac. godine 1906. roditelji, otac Živojin, pandur, i majka Milka, domačica, preselili su se u Šabac.

Prodali su svu svoju imovinu i kupili kuću u Stojana Novakovića gde još uvijek živi Borin sin Miodrag. Na Kamičku su otvorili kafanu “Bele ovce”. Osnovnu školu, četiri razreda, Bora je završio u Šapcu. Nakon toga, roditelji su ga upisali na šusterski zanat, ali ga zanat nimalo nije interesovao. Borislav Janjić je odmalena zavolio kafansku muziku i voleo je da peva. Roditelji su mu kupili malu dvorednu harmoniku od koje se više nije odvajao.

Učio je da svira u podrumu kafane. Sa 12-13 godina počeo je pjevati u kafani kod svojih roditelja.

Ubrzo potom pročuo se po gradu po dobroj svirci i glasu. Sve češće je sa harmonikom naleđima odlazio u njemu drage i tada ugledne šabačke kafane. Na svadbama nije pjevao. Krajem dvadesetih godina prošlog veka, Bora je otišao na odsluženje vojnog roka u Beograd. U vojsci jebio dvije godine, ali je i dalje svirao i pjevao.

Nakon odslužene vojske, vratio se u Šabac. Upoznao je Vukosavu Antonić Vuku iz Loznice, tada učenicu III godine šabačke učiteljske škole, koja je u to vrijeme stanovala kod tetke u Šapcu.

Sa Vukom je imao dva sina- Miodraga i Slobodana. Starijem sinu, Borislav je često je govorio: “Sine, ja sam željan života.” Bio je boem. Volio je život, žene, kafane i karte. Uvijek je bio elegantno obučen. Novac mu nije mnogo značio. Kako ga je lako zarađivao, tako lako ga je i trošio.

Žene su ga obožavale. Po priči sina Mileta, starih Šapčana i prema podacima iz štampe, Bora je umio, nakon dužeg odsustva, na svoj način doći u Šabac. Znao je zakupiti tri fijakera. U prvom senalazila njegova harmonika; u drugom su sjedili on i tadašnji predsjednik šabačke opštine Ilija Spirinovac.

U trećem fijakeru nalazili su se Borin šešir i štap. S toga nije nikakvo čudo što su mu mnogi zavidjeli. U Šapcu je nastala i čuvena pjesma posvećena Borisavu Janjiću: “Kad je deda lumpovao…” Borislav Janjić bio je stalni solista Radio Beograda. Snimio je dvadesetak gramofonskih ploča, uglavnom narodnih, između ostalih i za firmu “Odeon” a prvu ploču je snimio u Parizu. Ostale ploče je snimio u Berlinu,Pragu i Beču. Borislav Janjić je umro 1. marta 1965. godine. Sahranjen je na Kamičkom groblju. Zadnjih godina bio je bolestan i živio je povučeno.

Iza njega, u kući, u ulici Stojana Novakovića, ostale su polupane ploče, bilježnica, nešto alata… Kofer sanjegovim stvarima je bačen.

Ej, kad sam sinoć pošla iz dućana

Ej, kad sam sinoć pošla iz dućanaEj, kad sam sinoć pošla iz dućanaej, susrela me moga dike nanaej, susrela me moga dike nana

Ej, ja joj velim, dobro veče, nanoej, ja joj velim, dobro veče, nanoej, ona meni, živa bila, snajoej, ona meni, živa bila, snajo

Ej, je l istina da mi ljubiš sinaej, je l istina da mi ljubiš sinaej, jeste, nano, ljubim ga odavnoej, jeste, nano, ljubim ga odavno