Onda se ispostavi da mandat nije dobar, pa čovjek podnese ostavku. Onda mu mandat da drugi čovjek. Opet nije dobro, pa čovjek ponovo podnese ostavku. I onda mu mandat da treći čovjek i sad je, valjda, sve u redu.
Nije vic, nije šala. To vam je naša, slobodno se isplačite, realnost. A nakon što obrišete suze, dobro se zapitajte šta vam je činiti kada za to dođe vrijeme.
Elem, prvo je, da imenujemo, Savi Miniću mandat premijera dao Milorad Dodik, i to u ulozi bivšeg predsjednika Srpske. Ispostavilo se, naravno, da to ne valja. Potom mu je mandat dala Ana Trišić Babić, kao vršilac dužnosti predsjednika Republike Srpske. Ispostavilo se, naravno, da ni to ne valja. Onda je Savo Minić morao ponovo da podnese ostavku da bi mu mandat dao Siniša Karan, predsjednik Srpske. I sad je, valjda, sve u redu. A zapravo ništa nije u redu.
Šta nam ovo govori? Možda da živimo šprdnju kakvu svijet do sada nije vidio? Da živimo u sistemu u kojem se institucije koriste kao rekviziti? Kao kulise koje se pomjeraju lijevo-desno dok se ne dobije scena koja odgovara režiji?
Da se mandat tretira kao formular koji se vraća na šalter dok neko konačno ne udari pečat na pravo mjesto?
U svakoj normalnoj zemlji ovakva situacija bi izazvala barem nelagodu. Neko bi, u krajnjoj liniji, priznao da se desila greška. Da ništa ne valja. Da su institucije osramoćene. Da smo dotakli dno dna. I niže od toga.
Kod nas se, međutim, ništa od toga ne dešava.
Naprotiv. Sve se predstavlja kao politička pobjeda. Kao dokaz snage sistema. Kao najbolji politički odgovor svima onima koji pokušavaju…, bla, bla bla. Ma, moš’ mislit’!
Savo Minić je u ovoj priči možda i najmanje bitan. On je samo neko ko dolazi, odlazi i vraća se. Pravnik, kojem je, valjda, potpuno pravo da bude predmet političke farse.
Sistem, u kojoj se odigravaju ovakve “predstave”, ne treba satiričare.
Dovoljno je samo zapisati šta se zaista dogodilo.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.