Ovi stihovi pjevaju se uz jecaje proteklih dana u kućama i srcima mnogih izbjeglica iz posljednjeg rata, a sve zbog jedne serije koja je u ljudima otpustila lavinu emocija i suza.
Emocija kojih su se i sami bojali, sjećanja na zavičaj, porijeklo, na ostavljeno ognjište, na kolonu. Onih emocija koje razaraju dušu i koje je bolje zakopati duboko u sebi ako mislite i dalje živjeti.
„Tvrđava“, serija o ratu i tužnim devedesetim, koje uporno pokušavamo ostaviti iza sebe, ali koje nas uporno progone, nas, našu djecu i unuke. Životne tragedije, različite, a opet tako iste, oblikovale su rijeku ljudi i generacija sa Balkana.
Ko smo danas, a ko smo mogli biti. Jesmo li postali bolji ljudi ili ogorčeni ljudi?
Još jedna ekranizacija ratnih dešavanja, ali kao nijedna do sada, pokazala nam je šta znači izdaja, šta uradi razočarenje, učila nas o snazi ljubavi, moći pjesme, podsjetila na ljepotu mladosti i gorčinu preranog odrastanja.
Nismo mi gledali Luku i Dariju, Nikicu i Nadu, Momčila gledali smo u sebe, svoje roditelje, rodbinu, komšije, kako se trude da normalno žive i očuvaju porodicu dok se sve oko njih raspada. Sjećali smo se kako su ostavili sve iza sebe i podigli novi dom na drugoj zemlji, bliskoj, a opet tako dalekoj. Gledamo i plačemo, pokušavajući da shvatimo odakle im ta nadljudska snaga i koja je njena cijena.
Nismo gledali samo nadmenog Dilparu i Petra, gledali smo sve one moćnike koji su upravljali našim sudbinama i dan danas ih kroje iz udobne fotelje, vidjeli smo njihovu razmaženu djecu kako se bahate u modernom autu, kako se razbacuju prljavim novčanicama.
Gledali smo u jedan prodani narod.
Hvala reditelju Saši Hajdukoviću, hvala scenaristi Goranu Starčeviću i našim glumcima što im ovo snimanje nije bio samo posao, osjetili smo svaku emociju i kadar.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.