Žene sa sela, hrana, siromaštvo: kakav simboličan niz.
Žene na selu uvijek nešto rade, stvaraju, smišljaju, da bi od najskromnije kućice napravile dom. Nekoliko muškatli zasađenih u stare kantice, zdjela uštipaka u rano jutro, topli čaj, kojim dočekuju djecu kad, promrzla, dođu iz škole… dovoljne su da, takoreći ni od čega, stvore čaroliju. I da životu daju smisao.
One mirišu na domaći hljeb, ispečen u šporetu na drva.
One uvijek imaju negdje, na nekom skrivenom mjestu, uštekanih sto evra, za ne daj bože. Iako ne primaju platu. One donose hranu na sto i okupljaju porodicu oko stola.
Selo koje ima dovoljno vode i bar malo plodne zemlje neće nikad gladovati, ni propasti – ako u njemu ima žena. Ako žena nema, piši propalo!
Ne vjerujete? Jeste li kadgod bili u nekom selu neženja, u kojem bašte zarastaju u korov, a kuće, hladne i zapuštene, tonu u čamotinju? U kojem ostarjele đuvegije, uz pivo i rakiju, kukaju kako “žene neće da žive na selu”. Ako jeste, jasno vam je u čemu je štos.
I nije baš tačno da žene neće da žive na selu. One samo neće da rade za džabe i da ih se ništa ne pita. I neće da trpe nasilje i poniženja. I da kuće kuću sa raspikućama, jer je to, naravno, uzaludan posao.
Uostalom, u Republici Srpskoj i dan danas, u selima živi više od 300.000 žena. One istrajavaju, uprkos svemu. I treba im, valjda, odati priznanje za to.
Iako mnogo rade, a malo imaju, upravo žene su one koje sela čuvaju od propasti i siromaštva.
A opet, statistike o siromaštvu svjedoče da su širom svijeta žene u daleko većem riziku od siromaštva nego muškarci. Između ostalog i zato što i dan-danas, da se ne lažemo, nemaju iste šanse.
Čak i u zemljama poput BiH, gdje je djevojčicama obrazovanje jednako dostupno kao i dječacima, one se, kad odrastu u djevojke i žene, suočavaju sa brojnim, nevidljivim, ali moćnim barijerama.
Te su barijere duboko utkane u patrijarhalnu tradiciju, po kojoj se od žene očekuje da rađa, da preuzme brigu o djeci, starima i nemoćnima, da sama radi skoro sve kućne poslove, čak ako ima težak i zahtjevan posao van kuće.
A opet, žene na Balkanu, bilo da žive na selu ili u gradu, nekako su “otpornije” na siromaštvo od muškaraca. One se, nekom čarolijom, uvijek dočekaju na noge. I kad ostanu bez posla smisle nešto da namaknu koju marku. I kad rade za minimalac nađu načina da organizuju pristojan život, sebi i svojoj porodici.
E sad, posebno je pitanje koliko je narod u BiH, i muški i ženski, siromašan. I zašto smo siromašni, čak i ako radimo kao robovi, u zemlji koja ima dovoljno vode, zemlje, šuma? Ko nam to otima hljeb iz usta i gura nas u siromaštvo i pokornost? I treba li da ćutimo i trpimo?
Muškarci, ako nemate petlje, pitajte žene šta nam je činiti. Pitajte to žene sa sela. One znaju gdje je šaraf koji drži nebo. Samo ih nikad niko nije pitao za mišljenje.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.