I ima ih, a kao da ih nema.
Strateški raspoređeni po naseljima, manje ili veće kvadrature, ukopani, sa obezbijeđenom vodom. Zamišljeni i projektovani da u njima bezbjedno utočište pronađu stanovnici u slučaju, daleko bilo, rata. Ili zemljotresa. A i jedno i drugo smo osjetili.
Slike koje nas danima proganjaju iz Turske negdje u glavi odzvanjaju pitanjem: šta ako se ponovi potres u Banjaluci. Gdje bismo se sklonili, ako ostanemo bez krova nad glavom?
U javna skloništa sigurno nećemo. Jer, ona su devastirana, uništila ih vlaga, nemar, ozbiljno zakinuo zub vremena. Prošle su decenije neodržavanja sigurnih zona, koje su nam mudriji ostavili, ako nam nekada zatrebaju. Jer, oni su mislili o budućnosti, a mi se osvrćemo. Umjesto da gradimo, mi se prisjećamo.
Zar se sve ove godine niko nije zapitao – šta ako nam zatrebaju. Gdje narod da nađe sklonište?
Pred nekima će poljubiti vrata, jer su zaključana i ne zna se šta je iza. Od nekih je ostala oronula betonska konstrukcija, otvori zakovani drvenim daskama idealnim za okupljanje skitnica. Ima i onih čiji ulaz je zatvoren debelim rešetkama, a tamna unutrašnjost više plaši nego što bi ponudila utjehu.
Umjesto održavanja kako bi mogla da se koriste za ono što su, da ne čuje zlo, namijenjena, u njima su slušala muzika, organizovali koncerti, pilo i jelo. Bilo je tu i pijaca, mjesta za razna udruženja.
Svega je bilo, a ništa nije ostalo. Kao od mnogo toga što smo imali. Praveći se pametni, ne planirajući budućnost, živi se od dana do dana, ignorišući činjenicu da živimo gdje živimo. Gdje je sve loše moguće.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu