Iz našeg ugla

Istorija balkanske muzike: Siromah sam druže (16)

Pjesmu “Siromah sam druže” napisao je tekstopisac i kompozitor Dragiša Nedović, rođen 20. jula 1916. godine u Kragujevcu, gdje je živio i radio sve do svoje smrti, 31. januara 1966. godine.

Vladimir Đurić Đura
FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA

Počeo je da stvara još kao dijete, čim je naučio da piše. Njegovi roditelji, otac Andrija i majka Gina, imali su devetoro djece pet sinova i četiri kćerke, ali su dva sina i jedna kćerka umrli vrlo rano. Tri kćerke Verka, Nada i Milica bile su udate u Beogradu, gdje su živjele sa svojim porodicama sve do kraja života. Sahranjene su u Beogradu u svojim porodičnim grobnicama. Tri sina Dragiša, Dragoljub i Lazar, ostali su u Kragujevcu. Tu su živjeli, radili, umrli i sva trojica su sahranjena u zajedničkoj porodičnoj grobnici na gradskom groblju u Kragujevcu. Karakteristično je da su svi umrli relativno mladi i da niko od njih nije doživio duboku starost.

Dragišini roditelji su bili slabijeg imovnog stanja, pa je on, sa navršenih 16 godina, odlučio 1932. godine da krene pješice iz Kragujevca na put, da bi, kako je on govorio, “narod čuo njegovu muziku”, noseći sa sobom “samo jednu staru, skršenu gitaru”.

Putujući kroz Srbiju, nastaju njegove pjesme: “Teško mi je Šumadiju ostaviti”, “To je moja Šumadija”, “Siromah sam druže” i druge. Ova posljednja je, na neki način, autobiografska i odslikava njegov životni put. Narod sa oduševljenjem prihvata nove pjesme. Put ga vodi dalje u Bosnu, gdje počinje da piše bosanske sevdalinke i tu nastaju njegove pjesme trajne vrijednosti, kao što su: “U lijepom starom gradu Višegradu”, “Iz Bosne se jedna pesma čuje”, “Prođoh Bosnom kroz gradove”, “Bosanske me pjesme zaniješe” i brojne druge, a narod, na ovim prostorima, sa velikim žarom prihvata nov Dragišin stil.

Poslije dužeg boravka u Bosni, po varošicama i gradovima, Dragiša nastavlja putovanje i stiže u Dalmaciju, gdje sada, inspirisan novim motivima — morem, brodovima i lijepim primorkama, odmah počinje sa pisanjem i komponovanjem, pa tu nastaju nova djela: “O lipa ti neznanko”, “Kad si bila mala Mare”,“O brodiću bijeli”, koje Dalmatinci prihvataju sa velikim oduševljenjem.

Međutim, sudbina počinje da se poigrava sa Dragišom i on 1950. godine oboljeva od tuberkuloze, pa nastaje njegova tužna pjesma “Pluća su mi bolna, zdravlja više nemam”, koja ubrzo biva zabranjena za javno izvođenje, s obzirom da je, u to vrijeme, veliki broj mladih ljudi oboljevao od ove opake bolesti, pa je ova pjesma izazvala nekoliko samoubistava. Naime, tada, za tuberkulozu nijebilo lijeka, sve do pronalaska penicilina, pa zahvaljujući tome Dragiša biva spašen, ali ne zadugo. Godine 1959. postaje srčani bolesnik.

Sada zna da je tu blizu kraj i kreće da piše velikom žestinom, pa nastaju pjesme: “O mom životu”, “Zašto pjesme pjevam”, “Pjesma harmonici” i druge. U zimu, 31. januara 1966. godine prestalo je da kuca njegovo srce. Umro je od infarkta srca, u svom rodnom Kragujevcu.

Siromah sam druže

Siromah sam druže, nigdje nikog nemam,

samo jednu staru slomljenu gitaru

Ona me podsjeća na voljenu dragu,

Ona meni vraća izgubljenu nadu.

Vrati mi se, vrati nevjernice kleta,

Vrati mi se, vrati iz daleka svijeta.

Ako se ne vratiš iz daleka svijeta,

Prokleta ti bila moja ljubav sveta.