Od mnogobrojnih pokreta koji su tih godina nastajali na tlu bivše Jugoslavije, zenitizam je bio svakako najpriznatiji u evropskim okvirima.
Čudesna Micićeva ličnost danas je predmet izučavanja brojnih sociologa, istoričara književnosti, teoretičara kulture, publicista. Film “Splav Meduze” Karpa Aćimovića Godine, predstavlja Micića kao dendija, harizmatičnu figuru koja svojom pričom prosto zavodi intelektualnu elitu.
Ljubomir Micić je na duhovnoj mapi Evrope svog vremena zauzimao posebno mjesto kao originalna autorska pojava, čemu u prilog govore njegova mnogobrojna poznanstva s istaknutim evropskim umjetnicima, od Kandinskog do Lisickog. Micićevo poznanstvo s Kandinskim moglo bi nas nagnati da pretpostavimo da je određeni broj utopijskih ideja kod proklamatora zenitizma bio nekom duhovnom transmisijom preuzet od Dimitrija Mitrinovića ili madam Blavatske, čiji su uticaji na Kandinskog bili nesporni.
Mitrinovićeva sinkretička filozofija utopijski konkretizovana u časopisu “The New Age” i teozofska mistika gospođe Blavatske, koja kulminira utopijom “Teleme”, bili su pokušaji da se putem duhovne alhemije utiče na budućnost čovječanstva, što je takođe propagirao i Micić. Micićev “Barbarogenije” nastavak je duhovno filozofskih razmišljanja o “Svečovjeku”, primjereno modifikovan u čovjeka s Balkana, primitivnog rušitelja i genijalnog stvoritelja.
Ideju barbarogenija Micić obrazlaže u programskom tekstu “Šta hoće ti divljaci zenitisti?” na sljedeći način:
“1. Superiorni stav prema dosadašnjoj štićenici, madam Evropi;
2. Posvemašnje negiranje i odbacivanje vanjske matematsko-fizičke civilizacije;
3. Novovremenska afirmacija istočnometakozmičke ideje mističnog tipa novočovjeka;
4. Vaskrs jugoslovenskog pratipa čovjeka heroja u unutrašnjoj duhovnoj inkarnaciji barbarogenija.”
Manifest sjajno inauguriše ideju barbarogenija kao model zenitističkog idealnog “svečovjeka”. Takva ideja imala je punu podršku evropske intelektualne elite dvadesetih godina prošlog vijeka.
Na žalost, Ljubomir Mićić nije imao snage da svoje djelo kapitalizuje. Posljednju deceniju svog života proživio je u bijedi, gotovo zaboravljen od svih. Prodavao je žvake na Kalenić pijaci u Beogradu. Umro je 1971. u domu za stare u Kačarevu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu