U rukama lopate i čekići, na glavama šljemovi koji više prže nego što štite. A kada padnu, bukvalno ili metaforično sistem ćuti.
Ljeto je donijelo pakleno visoke temperature, ali i visoku dozu licemjerja. Jer dok se poslodavci skrivaju iza paragrafa i zakonskih rupa i uživaju u klimatizovanim prostorijama, radnici padaju sa skela, zgrada u izgradnji, kolabiraju na vrelom asfaltu, a njihove priče najčešće završe u rubrikama crne hronike.
Činjenica je jednostavna: rad na građevini u ekstremnim vremenskim uslovima je opasan. A opet, malo ko se usuđuje da tu opasnost nazove pravim imenom – eksploatacija. Jer nije samo sunce to koje ubija, već i tišina sistema. I ravnodušnost.
Pitam se, gdje su inspekcije kada termometar pokaže 40 stepeni u hladu, a radnici bez pauze miješaju malter pod užarenim nebom? Gdje su kazne za firme koje radnicima ne daju ni osnovne uslove poput vode, odmora, pa makar i nekog improvizovanog zaklona? Ko to odlučuje da je profit važniji od pulsa?
U državi u kojoj se povrede na radu nerijetko zataškavaju, a smrt na gradilištu postaje crna statistika potrebna je ozbiljna promjena. Ne samo u zakonima, koji su često tu, ali se ne primjenjuju. Potrebna je promjena u svijesti. Jer radnik nije potrošna roba. I ne bi smio da bude potrošna roba.
Koliko puta još treba da čujemo rečenicu: “Na gradilištu poginuo radnik” da bismo se upitali – zašto?
Jer ti ljudi, koji zarađuju hljeb pod užarenim nebom, grade škole, bolnice, stanove i puteve. Grade i za one koji ih vjerovatno nikada neće pogledati u oči.
Građevinski radnici nisu samo radna snaga. Oni su najtiši heroji betona. Grade stubove koji drže ovu državu. Rade po kiši, mrazu i suncu koje peče do kostiju. A šta dobijaju zauzvrat?
Nedovoljno zaštite. Nedovoljno razumijevanja. I previše ćutanja.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.