U noći između 3. i 4. oktobra 2024. godine, priroda je pokazala svoju silinu. I ljudski nemar. Kiša, kakva se ne pamti, pokrenula je odron iz kamenoloma iznad ovog malog mjesta.
Ogromne stijene, kamenje, blato, voda. Sve se to srušilo kuće, odnijelo živote, iščupalo duše iz svojih korijena. Nestajale su čitave porodice. Zajedno. U snu. U strahu. Devetnaest ljudi. Devetnaest života. Devetnaest svjetova.
Njihova imena danas stoje ispisana, urezana u srce Jablanice i onih koji ih vole. Redžo, Nezira, Đemila, Semir, Amira, Fikret, Arman, Irmela, Jasmin, Adela, Vedad, Sabaheta, Hivzija, Ernad, Ibrahim, Ajla, Rahima, Huma i Zejna.
I još jedno ime, tiše od svih, a najglasnije u boli: Asja Maslo. Djevojčica koja nikada nije udahnula ovaj svijet. Haljinica na fotografiji pored gomile kamenja, njeno ime i 4. oktobar 2024. godine – prizor koji lomi čak i najtvrđa srca.
Prošla je godina.
I sve što boli, još jako boli. I sve što je trebalo biti popravljeno, još čeka. Mnoge kuće prazne, razvaljene, nijeme. Neke nestale. U neke noge više nikad neće da kroče.
„Nemam volje da se vratim. Ne želim tamo gdje je bila voda. U moju kuću u kojoj mi je komšija umro. Iz koje smo djecu izvlačili kroz blato i mrak“. Boli ovih nekoliko rečenica preživjelih jablaničke katastrofe.
Godinu dana nakon tragedije u Donjoj Jablanici ponegdje je narasla trava među ruševinama. Povjerenje ne raste. Ne raste sigurnost. Ne raste osjećaj da se nešto naučilo iz ove nesreće. Mještani ne traže čuda. Samo da znaju da su važni. Da ih država, sistem, zakon – vide. Da Asjina haljinica nije samo simbol tuge, već i vapaj da se nikad više ne desi nekoj drugoj bebi, nekom drugom mjestu.
„Za godinu dana bi 20 ljudi moglo sve kuće obnoviti. Samo da je bilo volje“, reče jedan mještanin. Volje, čini se, ima jedino u narodu. Od nevladinih organizacija, komšija, prijatelja, nepoznatih ljudi. A Donja Jablanica i dalje čeka. Na obnovu. Na pravdu.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.