Mita Popović je imao braću Đenu i Jocu, te sestru Milicu. 1852. godine naprasno umire otac Naum, a porodica postaje još siromašnija. Popović je bio odličan učenik. Majka je željela da Mita postane kaluđer, pa ga je poslala u Sremske Karlovce. Međutim, nezadovoljan stečenim iskustvima Mita Popović se 1855. vratio u Baju da završi gimnaziju. Maturirao je godine i po preporuci njegovog profesora Jožefa Kalmara (mađ. Kalmar Jozsef) i po preporuci direktora bajske gimnazije i glavnog sudije grada Baje, odmah je uspio da upiše prava u Pešti.
Bio je član “Preodnice” i pitomac Tekelijanuma. Državni ispit je položio odličnim uspehom 1863, a sljedeće godine ga je ispitna komisija predložila da radi u sudu. 1869. je stekao zvanje meničnog advokata. Radio je u Magistratu u Baji kao veliki bilježnik do 1872. godine. 1771. godine oženio se sa Milom Savić. godine 1877. godine kada su Mađari slavili tursku pobjedu nad Rusima, Mita Popović kao Srbin nije želio da učestvuje u tom slavlju, pa je iznenada bio prisiljen da napusti Baju.
Te jeseni, 15. septembra, desi jedan neobičan i nemio događaj. Nasuprot željama svega slovenskoga i ostaloga obrazovanoga svijeta, Mađari se poradovaše trenutnom uspjehu turskoga oružja u borbi protiv Rusa, koji su tada vojevali protiv Turaka. Među ostale izraze radosti dolazi i veselje u Baji, čiji stanovnici rečenoga dana osvetliše i prozore svojih stanova. To nije mogao učiniti sugrađanin Srbin Mita Popović, i oni zato stadoše pucati na neosvijetljene prozore njegova doma. Rezultat je svega bio da je Mita ostavio Baju i nastanio se u Somboru, kad mu se ne mogaše ispuniti želja da ode u Novi Sad. U Somboru je živio do kraja svoga radnoga vijeka, produživši obilati književni rad.
U Somboru je živeo do svoje duševne bolesti 1886. godine, kada je prebačen u Budimpeštu. Održavao je prijateljske veze sa uglednim Srbima onoga doba u Ugarskoj: Svetozarom Miletićem, Jovanom Jovanovićem Zmajem, Lazom Kostićem. Posebno su mu bili bliski Stevan V. Popović, Jovan Paču, Nika Grujić Ognjan i drugi.
Umro je u Zavodu za umobolne u Budimpešti 1888. godine.
Mita Popović u svojoj mladosti nije ili je veoma slabo govorio srpski. Pjesme je počeo pisati na mađarskom jeziku i bio je veoma cijenjen zbog toga. Pisao je pod uticaje mađarskih romantičara Šandora Petefija (mađ. Petofi Sandor), Janoša Aranja (mađ. Arany Janos) i Mihalja Verešmartija (mađ. Vorosmarty Mihaly). Srpski je počeo da uči od 1862. godine. Iste godine je ispjevao svoju prvu pjesmu na srpskom “Oj potoče, oj potoče mali”. Po karakteru bio je često depresivan, s crnim mislima i tugom. Popović je pisao u romantičnom maniru i njegove pjesme su bile veoma popularne.
Na osnovu njih mnogi kompozitori radili su melodije (Jovan Paču, Aksentije Maksimović, Mita Topalović, Dragutin Blažek itd). Ušao je u knjigu Znameniti Srbi 19. veka Andre Gavrilovića.Najpoznatije pjesme Mite Popovića su pored pomenute “Maro Maro od bisera grano”, O Vidovu dnu (Sabljo moja dimišćijo), Pod lipom, Napred!, Napraviću šajku, U gori, Šalajdalajdanom, Gusle moje javorove.
Na engleskoj Vikipediji pogrešno stoji da je pesma “Sedi Mara na kamen studencu” Mite Popovića hrvatska pesma iz Srema, kao i da je melodija pjesme poslužila kao inspiracija za himnu Havaja.
Sjedi Mara na kamen studencu
Sjedi Mara na kamen studencu,
Svoju tajnu otkrila je zdencu,
Suzama ga orosila Mara,
Dok je sebi momka izabrala.
Maro, Maro, od bisera grano,
Maro, Maro, sunce ogrijano,
Ajde Maro, da mi budeš ljubav,
živjet ćemo kao dva goluba.
Od lozice grozdnog vinograda,
Lijepoj Mari napraviše hlada,
Da joj sunce lice ne opali,
Da je ljepša neg rosa na travi.
Lijepa ti je zora kad zarudi,
I u škrlet skrije svoje grudi,
Lijepa ti je iz gorice vila,
Ljepša Mara nego i bijela vila.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.