Iz našeg ugla

Sistemsko farbanje

U našem društvu gotovo ništa ne funkcioniše kako treba, što je najgore za to baš niko ne snosi posljedice.

gorana jakovljević novinarka
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Na primjer, živimo u sistemu u kojem je jedini cilj izvođača radova da što brže uzme pare i pređe na sljedeće gradilište, dok je rok trajanja onoga što je urađeno postao potpuno nebitna kategorija.

Oni koji narodne pare usmjeravaju u radove umjesto da insistiraju na ugovornim garancijama, besplatnom otklanjanju nedostataka ili povratu novca zbog lošeg izvođenja radova, na očigledan fušeraj nemoćno sliježu ramenima, prihvatajući ulogu izigranih bez ikakve volje da istraju u traženju pravde. A narod ko narod: „Ćuti, može i gore“.

Dovoljno je samo da izađemo na ulicu i zakoračimo na asfalt pa da odmah vidimo razmjere katastrofe. Na našim saobraćajnicama vlada potpuni apsurd i potpun izostanak bilo kakvog dugoročnog planiranja. Predizborni asfalt postao je kratkotrajna šminka koja se nerijetko počne topiti i prije prebrojavanja glasačkih listića.

O stručnosti pri izvođenju radova najbolje govore šahtovi. Da li je moguće da neimari nisu u stanju napraviti šaht u ravni sa asfaltom? Svaki je ili ispod ili iznad asfalta, pa u vožnji morate dobro paziti kojom brzinom se možete kretati. Kako kome zatreba, tako siječe asfalt i kopa zbog raznih komunalnih priključaka za nove zgrade, a sanacija iskopanog rijetko je prioritet. I onda kada se naspe novi sloj asfalta uglavnom izgleda kao ruglo. 

Gledali smo fotografije iz banjalučkih naselja kada se ulica sa novim asfaltom prekopava cijelom dužinom zarad nekih cijevi. Da li je moguće da se to nije moglo znati i isplanirati unaprijed?

I tu priča ne završava. Vjerovatno ste jedan problem zaboravili jer dugo nije padala kiša. Zašto se bijela boja koja se koristi za obilježavanje horizontalne saobraćajne signalizacije kod nas ne vidi? Sjećate li se osjećaja kada se po mraku i kiši vraćate sa puta iz inostranstva, pa pređete granicu i zapitate se gdje je cesta, gdje su trake?

A tamo negdje vani, bijele linije jasno vidite i po žarkom suncu i po najvećem pljusku. Nas godinama „farbaju“ pričama, ali izgleda da to ne vidimo.