Četiri zida

Ali o četiri zida njena, njihova – o tome bih.

O tome što vrišti u tišini. O tome što svi znaju, a niko ne dira. Jer zna se – u tuđe se ne petlja. Osim kad treba suditi, naravno. Tad su svi radoznali, spremni, puni komentara.

Ona je sanjala ta četiri zida. Radovala se. Zidove mira. Dom. Sreću. Radost.

A dobila je zatvor. Zatvor sa paravanima, zavjesama i osmijesima za komšiluk.

I on je sanjao. Znala je ona odmah, ali se nadala da će se promijeniti. Mlad je. Imao je teško djetinjstvo. Nije mu bilo lako.

I sve to – kao izgovor. Kao dozvola da od žene napravi vreću za udarce. Da frustracije liječi na njoj. Da bol prenese dalje, jer ga niko nije naučio kako drugačije.

A ona? Nosi plave krugove po tijelu – kao pečate. Kao podsjetnik da je kriva. Medalje za pogrešan izbor.

U njihova četiri zida, samo oni znaju kako je.

Ona – koja se sa svakim šamarom nada da sledeći neće doći. Koja se svakog jutra nada njegovom osmijehu.

On – kojem je koža tijesna. Kojem su svi drugi krivi. Kojeg je svijet izdao, pa sad on izdaje nju.

“Ne bi on, znaš… samo mu padne mrak na oči.”

Nije znao šta mu bi.

Ali ona zna. Svakom modricom, slomljenim rebrima, izbijenim zubom – ona zna.

Kad se smiri, on plače. Moli je. Kaže da je voli. Kao što je plakao pred majkom. Molio da ostane. Da ne ode, iako je otac upravo razbio sve pred sobom.

Ona zato ostaje. Jer ga voli. Jer ga žali. Jer se nada da će biti bolje.

A godine prolaze. Osmijeh nestaje. Tijelo vene. Djeca rastu.

Vole oni djecu. Nikad pred njima. Samo u sobi. U kupatilu.

Ali djeca čuju. Djeca vide. Djeca uče šutjeti.

I komšije čuju. Ulica zna. Familija šuti.

Jer to je njihovo. Jer “nije se lijepo miješati”.

Jer “nije on uvijek bio takav”.

Jer “današnje žene su meke, ne znaju da se za brak mora i trpiti”.

Jer “i policija je dolazila, ali džaba, ona se opet vratila”. Našla krpa zakrpu.”  “Ma sramoti djecu, mogla je i ne prijaviti”. “Nije ni ona cvećka”.

U hitnoj – opet ona.

“Lezi, mila, da te previjem.”

“Je li to kvaris?” Moram zvati ginekologa.

“Idi u socijalno, možda neko nešto uradi.”

U socijalnom – još jedna sučaj

“Mi ovdje imamo i težih slučajeva.”

“Ima psiholog. Možete na savjetovanje. Treba raditi na braku. Djeca najviše pate kad se roditelji razvedu.”

A djeca?

Oni odavno roditelje nemaju.

Imaju dvoje ljudi koji svakodnevno igraju reprizu svojih trauma.

Djeca djetinjstvo ne znaju.

Samo strah, stisnute vilice, bol, tihi plač, zadrhtale ruke, pogled u pod.

Djeca sve vide.

Ona iz sistema – vrati se. Napravi ručak. Okupa se. Stavi rumenilo.

“Prošlo ga je. Biće sad bolje.”

Iskra u oku. Zadnji pogled u plafon. Misao:

“Ostaće oni bez mene. Ali barem će bol prestati.”

Jer država čuva državu.

Sistem štiti procedure.

Papiri su uredni. Pečati jasni. Izvještaji potpisani.

Ali četiri zida – četiri zida ne čuva niko.

Nisu ni u registru.

Nisu ni prioritet.

Oni su folklor. Porodična stvar. Sramota za pričati.

Privatni pakao u kojem nema alarma.

Ni izlaza.

“Četiri zida su grobnica koju društvo naziva – porodičnim životom.”

Doc. dr Sonja Stančić, psiholog