Prvih nekoliko dana januara su rezervisani za velike životne planove. Od ponedjeljka dijeta. Od ponedjeljka trening. Od ponedjeljka čitanje knjiga koje već godinama skupljaju prašinu. Taj ponedjeljak, naravno, još uvijek pregovaramo kad će tačno da dođe, jer realno hladno je, pada snijeg, praznici su i nije trenutak za nagle promjene.
Inače, ta nova godina nas uvijek zatekne u istoj ulozi, kao verziju sebe koja planira. Planiramo da ćemo biti strpljiviji, zdraviji, manje nervozni, više nasmijani. Da ćemo manje psovati u saobraćaju, više čitati, ranije lijegati i ne tako lako odustajati. Da ćemo se javljati ljudima koje smo “mislili nazvati”, ali nismo.
U tim danima, između sarme i ostataka ruske salate, svi znamo kakvi treba da budemo. Treba da budemo bolji ljudi. Odgovorniji građani. Manje ogorčeni, a više uključeni. Manje glasni kad kritikujemo, a hrabriji kad treba nešto da promijenimo. Problem je što “treba” traje kratko, a “lako je reći” mnogo duže.
Nova godina nas ne pita jesmo li spremni. Ona samo dođe. I donese isti život, iste račune, iste vijesti, iste probleme. Ne briše greške, ne “resetuje” odnose, ne popravlja sistem. Sve to opet ostaje na nama.
Aliiii, tu magija obično prestaje.
Možda je zato najveća zabluda da nova godina traži od nas velike odluke. Možda ne treba da budemo drugačiji, već samo malo dosljedniji. Malo manje cinični. Malo manje ravnodušni. Da ne čekamo idealan trenutak, neke savršene uslove ili onaj sljedeći januar.
Ako već treba nešto da obećamo sebi, možda je dovoljno ovo: Da ne budemo gori nego prošle godine. Da ne prećutimo ono što nas boli. Da ne normalizujemo ono što nije normalno. I da ne zaboravimo da promjene ne dolaze uz odbrojavanje.
Nova godina je nova šansa, ali ne zato što je nova, nego zato što smo još tu.
A to, u vremenu u kojem živimo, nije mala stvar.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.