Trka sa vremenom za očuvanje ovih neprocjenjivih zvučnih dokumenata je u toku.
Još 1995. godine, Džon Van Bogart iz američke Nacionalne medijske laboratorije upozorio je da će mnoge magnetne trake fizički ostati upotrebljive do 30 godina uz pravilno skladištenje. Tada je snimcima iz analogne ere dat krajnji rok da se moraju digitalizovati (ili presnimiti na nove analogne trake) do 2025. godine pošto će kasnije zaštita biti nemoguća. Međutim, studija vašingtonske Kongresne biblioteke iz 2022. godine suprotstavila se ovim predviđanjima, tvrdeći da dobro uskladištene poliesterske trake mogu ostati upotrebljive približno 100 godina pod standardnim uslovima u prostoriji.
Problem je u tome što mnoge diskografske kuće diljem svijeta nikad nisu imale “standardne uslove u prostorijama” za čuvanje originalnih analognih traka.
Veterani industrije ukazuju na opasnost gubitka posljednje šanse da pravilno digitalizuju stare master trake. Oko 200 miliona sati nezamjenljivih snimaka širom svijeta iz najvažnijih decenija muzike su na tački kada se ne mogu ni reprodukovati ni restaurirati. Nijedna tehnologija ih ne može vratiti.
Da bi se vidjelo koliko je ozbiljna prijetnja, prvo valja podsjetiti na konkretne slučajeve gdje su master snimci već uništeni, izgubljeni ili dovedeni do ivice degradacijom.
Najveći kulturni udarac dogodio se 1. juna 2008. godine, kada je požar u holivudskim Universal studijima zbrisao između 120 i 175 hiljada master snimaka, odnosno oko 500.000 pjesama. Prijavljeni gubici uključuju praktično sve master snimke Badija Holija, većinu master snimaka Džona Koltrejna, sve stereo master snimke grupe Soundgarden. Pogođeni su i Nirvana, Beck, Klepton, Aerosmith, Eagles, Elton Džon, Boston, R.E.M., Šeril Krou, Piter Frampton, Slayer, Guns N’ Roses, Nirvana, The Who, Brajen Adams…
Međutim, neki gubici nisu nastali zbog ovakve i sličnih katastrofa, već zbog prirodne degradacije samih traka.
Srećom, ima albuma spasenih herojskim mjerama. Neki masteri su preživjeli jer su inženjeri promijenili pravila tokom reprodukcije. Nekoliko primjera su: Bitlsi – Please, Please Me (1963). Traka mono albuma se pokazala slijepljena. Srećom, inžinjerski tim u studiju Abbey Road nije dozvolio da se traka samelje ili izgužva i uspjeli su da sistemom analogno-analogno spasu prvi album čuvene grupe.
Arhiva Boba Dilana na trakama širine od 2 inča pokazivala je sindrom adhezije, što je drugačiji kvar od ljepljivog odvajanja. Ovdje su se ivice spojile i ostavile tačke tamo gdje su se slojevi zalijepili. Da bi se ovo riješilo, pažljivo se “liječila” rolna po rolna i preneo materijal prije nego što je šteta postala nepovratna.
Brus Springstinovi rani albumi „Greetings From Asbury Park“ i „The Wild, the Innocent & the E Street Shuffle“ imali su problem tačnosti transporta snimaka pošto se traka vremenom skupila ili deformisala. Za ispravljanje nestabilnosti brzine korišćene su nove tehnologije.
Zašto profesionalne trake ne uspijevaju da traju? “Sindrom ljepljivog odvajanja” uništava magnetne trake hemijskim procesom koji utiče na poliuretanska veziva u trakama iz 1970-ih i 1980-ih. Kada se to desi, čuje se škripanje, vidi odvajanje oksida i primjećuje se da visoki tonovi postaju prigušeni. Inženjeri mogu da „zapeku“ problematičnu rolnu na niskoj temperaturi kako bi istjerali vlagu i dobili malo vremena za reprodukciju. Međutim, taj vremenski okvir je kratak, često samo nedjelju ili dvije prije nego što se simptomi povrate.
Šta je iza tih simptoma? Jednostavno rečeno, lijepak koji drži oksid za podlogu se promijenio. Vremenom su ta veziva apsorbovala vlagu i razložila se, što je mnoge profesionalne materijale iz tog doba učinilo jednostavno sklonijim ljepljivom ljuštenju.
Pored toga, ono što najviše ugrožava očuvanje jeste pristup lancima reprodukcije, kao što su mašine, magnetofoni, rezervni dijelovi i stručnjaci koji znaju kako da ih koriste. Drugo je vrijeme i drugačiji pristupi u snimanju, pa i opremi.
Tokom posljednjih decenija, nekoliko teholoških promjena je stvorilo današnje usko grlo za spas starih snimaka. UNESKO se i dalje nada (bez obzira što je 2025. na izmaaku) da se značajne količine muzike ipak mogu spasiti od uništenja.
Kakva je situacija sa muzikom koja je snimljena na prostorima Jugoslavije prije njenog raspada 1991. teško je tvrditi. Zna se da je nekadašnji Jugoton, danas Croatia Records, svu svoju zvučnu arhivu (od 1947.) nakon izvršene privatizacije digitalizovao. Šta su i koliko od svojih kapitalnih snimaka spasili nekadašnji izdavači (PGP RTS, Diskos, Diskoton, Beograd disk, Suzy, RTV Ljubljana, Helidon…) nije nigde zvanično objavljeno.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.