Uvijek se vraćam u onaj tužan dan kada smo je ispratili na Bežanijskom groblju. To sjećanje ove godine mi dopunjava jedna nježna, a sasvim neuobičajena knjiga.
U izdanju beogradske izdavačke kuće Makart, nedavno je objavljena “Magi:ja”. Nastala u saradnji fotografa Srđana Vejvode, dramaturginje Katarine Pejović i dizajnera Željka Serdarevića, kao foto-roman-dijalog između pisama Margite Stefanović, upućenih na prelomu sedamdesetih i osamdesetih Vejvodi, i njegovih fotografija. Poetski spomenar sada baca novu svjetlost na dane kada se studentkinja čudesne pojavnosti lomila oko ulaska u svijet rokenrola. Multitalentovana Margita tada je plijenila kao klasično obrazovana pijanistkinja, diplomirana arhitektica, nadarena za pisanu riječ i likovni izraz.
Knjiga “Magi:ja” o takvoj osobi i njen odnos sa momkom-prijateljem je istinit i potresan dokument koji baca neke nove svjetlosti o dušama kakve danas nedostaju. Nema patetike kad se prekopava srce u fino izbalansiranom konceptu između teksta i slike. Ujedno svjedoči o slojevitom odnosu dva mlada intelektualca u prohujalom vremenu kada se držalo do posvećenosti drugome.
Čitajući tu knjigu opet prepoznajem žal za tom gradskom mudricom. A iz zasjede moje fonoteke čuje se elegantno slomljena Hatavejeva ”Pjesma za tebe” u verziji ništa manje tragične Emi Vajnhaus: ”Kad se moj život okonča, pamti, pamti, pamti, kad smo bili zajedno”. Molitva kao umjetnost nad umjetnostima.
Mit o Margiti Stefanović, poslije svih godina, vjerovatno najljepša i najtragičnija rapsodija odsvirana na beogradskom asfaltu, i dalje „sjaji takvim sjajem“ da ga ništa profano ne može obezvrijediti.
U njenoj pojavi krila se vjerovatno najintrigantnija ženska ličnost koju je ovdašnja muzička scena uopšte imala. Klavijaturistkinja izuzetnih mogućnosti, aranžer čiji je apsolutni sluh otvarao nove prostore u muzici (EKV i svih drugih) grupa i koautor poetike koja je odražavala autentičnu, urbanu i kritičku duhovnost. Način na koji se posvećivala muzici, obrazovanje koje ju je izdiglo iznad predrasuda o učenosti rokera, radoznalost koja joj je dala sigurnost u intelektualnim istraživanjima i doza fatalne mističnosti koju je nosila i emitovala oko sebe, ujedno oslikavaju bogati spektar različitih sila ujedinjavanja i teško dokučivih energija koje su djelovale unutar EKV u tih dosuđenih „par godina za nas“.
Margita Stefanović zvana Magi (1959-2002) jedinica je iz ugledne porodice pozorišnog reditelja i profesora Slavoljuba Stefanovća Ravasija. U školi kao primjeran učenik osvajala Vukove diplome i razne nagrade. Pošla na balet („sasvim sam pogrešno izgledala za balet“), ali završila u muzici. Imala je 10 godina kad je Radio Beograd emitovao njen Hendlov koncert uz pratnju muzičke škole Slavenski. „Čudo od djeteta“ je zatim na Kolarcu sviralo Šostakovičev koncert za klavir uz pratnju Beogradske filharmonije pod dirigentskom palicom britanskog dirigenta Hofkinsa. Sa 12 godina u zagrebačkom Lisinskom oduševila izvođenjem Horovica. Kao nagradu dobila knjigu „Brod u boci“ Arsena Dedića.
Srednju muzičku školu završila sa Ivom Pogorelićem, sa kojim je uzimala privatne časove kod ruskog profesora Evgenija Timakina. Kao uz Pogorelića najtalentovanija u klasi dobija ponudu za studiranje na moskovskom konzervatorijumu. Sebe uvijek spasavala promjenama. Ni tada ni kasnije nije prihvatila kompromise i malograđanske modele ponašanja. U potrazi sa svojom verzijom života upisuje arhitekturu (1984. diplomirala na alternativnom projektovanju). Za studentski rad dobija prestižnu nagradu u Japanu.
Početkom osamdesetih upoznaje Milana Mladenovića. Ubrzo u podrumima SKC-a „u nozdrvama i koži otkriva miris vlage i roka“. Narednih deset godina sa željom „sobom ponovo sastavljati sebe“ stvoren je, djelovanjem unutar grupe EKV, jedan od najimpozantnijih, najboljih i najuticajnijih opusa u istoriji roka na ovim prostorima Evrope.
Bit svih velikih umjetnosti i ljudskih sudbina nalazi se u odvažnosti. „Da bismo dobili nešto što nismo imali, moramo uraditi nešto što nikada nismo činili.“
A ništa u tom životu nije bilo prosječno ni posljednje. Margita bješe samosvjesni vlasnik ugarka kojim je, sa grupom EKV, paljen plam da se osvijetli put do kraja jednog naglog mraka. Rokenrol nije i nikad neće biti samo razigrana, svijetla, bezbolna i vesela strana svijeta na kojoj se odrasta. Istina, mašina je mljela muziku, sudbine i nadu.
Kad je grupa nestala počela je i Magi polako da nestaje. Dio je priče o velikoj pošasti koja je došla glave cijeloj generaciji. Ostala bez (redom) „Stenveja“, električnih klavijatura, izgleda, stanova, prihoda, domovine, staništa, zdravlja, vida, sebe…
Primjerno čedo za surovi rekvijem osamdesetih. Dokaz da je svaka granica samo poziv za prekoračenje. Magi kao magija. Nepravedno, pri svemu, što jedna superiorno talentovana, nedovoljno prepoznata i tragično otišla duša, predugo i mrtva balansira između krajnosti omalovažavanja i obožavanja.
Djelovala je bajkovito i nestvarno šaljući teško uhvatljivu radost. Zauzvrat očekivala neko zrno onoga što bješe ispisano na lijevoj strani njenog poprsja na omotu onog albuma. Onog koji se zvao „Ljubav“.
Zbog toga mi je još draža knjiga “Magi:ja”.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.