Jer u ovom gradu snijeg se gazi, sabija, utabava i strpljivo čeka da se sam pretvori u led, uz nadu da će proljeće stići prije gipsa.
To je, izgleda, strategija zimskog održavanja.
Građani gunđaju, pišu, komentarišu, bjesne. Kažu grad je trebalo bolje očistiti, snijeg odvesti, ulice posuti. Drugi, s dozom banjalučkog humora, poručuju da grad nikad nije bio bolje očišćen. Ako kriterijum nije bezbjednost, nego otpornost skočnog zgloba, možda su u pravu.
U javnosti ste provlači i to da Grad nije platio svoje obaveze. Ako je to tačno, onda nema misterije zašto grtalicu u Banjaluci viđamo rjeđe nego sunce u januaru. Možda je i ona, kao i građani, zapela na ledu.
Pitanja se, naravno, gomilaju. Da li iko odgovara za ovaj haos? Šta rade plaćene službe? Zašto se grad ne čisti, iako se porezi, takse i komunalije uredno plaćaju?
Odgovora nema. Tišina nadležnih klizi glađe od banjalučkih trotoara.
Prilazi pješačkim prelazima, semafori, autobuska stajališta pretvoreni su u improvizovani poligon za klizanje. Bez soli, bez pijeska, bez traga da je neko ovuda prošao s namjerom da pomogne, a ne da se provoza.
Na autobuskim stajalištima ljudi stoje na neravnom, klizavom terenu, balansirajući između nade da autobus stigne i straha da neće pasti. Jedan pogrešan korak dovoljan je da se put na posao završi na ortopediji.
Zimsko održavanje nije luksuz. Nije ni političko pitanje. To je obaveza. Pješaci nisu građani drugog reda. Ali u Banjaluci se čini da su barem drugorazredni klizači.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.