I, naravno, niko nije kriv. Ili su po starom dobrom običaju krivi oni koji proizvode.
Zvanično objašnjenje je poznato: tržište je preplavljeno. Uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda raste, police su pune „povoljnijih alternativa“, a domaće mlijeko postaje višak koji treba nekako zbrinuti. Ne planom, ne politikom, nego improvizacijom. Danas se otkupljuje, sutra se smanjuje, prekosutra se poruči – snađite se.
Po normalnoj logici, vlasti bi morale znati koliko se mlijeka proizvodi, koliko se uvozi i šta se uopšte želi zaštititi. Po domaćoj praksi – uvoz ide dok ide. Kamioni bez problema prelaze granice, a domaći proizvođači ostaju sa hiljadama litara koje nemaju gdje da plasiraju.
Godinama slušamo iste priče o zaštiti domaće proizvodnje, strateškim granama, ruralnom razvoju. Godinama se isto tako gleda kroz prste uvozu, bez ozbiljne kontrole, bez jasnih kvota, bez stvarne brige šta to znači za one koji žive od cijene litre mlijeka.
Kad ta cijena padne za nekoliko feninga, u kancelarijama to ne znači gotovo ništa. Na farmama znači razliku između opstanka i zatvaranja.
Posebno je cinično što se sve ovo dešava u trenutku kada su troškovi proizvodnje otišli u nebo – stočna hrana, gorivo, struja. Mljekari sabiraju, oduzimaju i vrlo brzo shvate da rade u minusu. A tržište im poručuje da proizvode previše.
Pa ko je onda pogriješio? Krava? Mljekar? Ili sistem koji izgleda nema nikakav plan?
Naravno, niko razuman ne govori o potpunoj zabrani uvoza. Ali red se ne može uvoditi tako što se domaća proizvodnja pusti niz vodu, pa se onda svi iznenade kad se farme zatvaraju i sela prazne.
Jer kad jednom prospete mlijeko, ne uništite samo proizvod. Uništite i povjerenje da se od poštenog rada može živjeti.
A sistem u kojem se isplati uvoziti, a ne proizvoditi, dugoročno dovodi do praznih štala i potpune zavisnostu.
Kada se štale isprazne mlijeko u prodavnicama će biti skupo. Ali neće biti domaće.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.