Postoji jedna rečenica koju sve češće čujem i koja me svaki put zaboli malo više nego što bih priznala: “Dosadno mi je.”
Kaže to dijete koje ima sve. Telefon. Internet. Igračke. Crtane. YouTube. TikTok.
I opet, dosadno mu je.
Mi nismo znali šta znači dosada. Ili smo je znali, ali smo je pretvarali u nešto drugo. U igru. U avanturu. U život. U sve i kada nemaš ništa.
Danas, kad spomeneš “ledeni čiča”, djeca te gledaju kao da si izmislio neku čudnu legendu. “Kucanje komšijama na vrata pa bijeg” zvuči im kao nešto što bi završilo prijavom, a ne smijehom. “Školica”, “lastiš”, skrivanje iza garaža, trčanje dok ne izgubiš dah, to su sve pojmovi koji polako izlaze iz upotrebe, kao stare riječi koje više niko ne govori.
A nisu to bile samo igre. To je bio način kako smo učili svijet. Učili smo kako da padnemo i ustanemo.
Kako da se posvađamo pa pomirimo. Kako da iz dosade stvorimo nešto. Kako da budemo djeca.
Danas djeca ne znaju da se zaigraju sama. Ne zato što su lijena. Nego zato što nikad nisu ni naučila kako.
Njihov svijet dolazi gotov. U obliku ekrana. U obliku sadržaja koji ne traži maštu, nego samo pažnju. I dok mi pamtimo djetinjstvo po prljavim koljenima, poderanim patikama i glasnom smijehu, oni ga pamte po punoj bateriji i dobrim slušalicama.
I tu negdje počinje problem koji ne vidimo odmah. Jer nije stvar samo u tome što se više ne igraju kao nekad. Stvar je u tome što su prerano prestali biti djeca.
Današnja djeca slušaju razgovore odraslih. Znaju za stres, novac, probleme, izdaje, odnose. Čuju sve. Upijaju sve. I nose to u sebi, iako nemaju kapacitet da to razumiju.
Nekad smo mi bili zaštićeni od svijeta odraslih. Postojala je granica. Danas ta granica ne postoji. Sve je dostupno, sve je glasno, sve je blizu.
I zato imamo djecu koja su ozbiljnija nego što bi trebala biti. Koja razmišljaju više nego što bi trebala. Koja osjećaju više nego što mogu podnijeti.
Djeca koja ne znaju kako izgleda bezbrižnost. A bezbrižnost nije luksuz.
To je potreba.
Jer dijete koje nije imalo djetinjstvo, postaje odrasla osoba koja ne zna kako da živi.
Postaje odrasla osoba koja stalno osjeća neki nemir, iako ne zna zašto. Koja ne zna kako da se opusti bez distrakcije. Koja u odnosima traži sigurnost, ali je se istovremeno i boji. Koja preuzima odgovornost za sve, osim za sebe. To su oni ljudi koji kažu “navikao sam da izdržim”. Koji nikad nisu naučili da je u redu ne izdržati. Jer su to učili prerano. Kad su trebali učiti da se igraju.
I možda je najtužnije to što današnja djeca nas gledaju kao čudo kad pričamo o svom djetinjstvu. Kao da govorimo o nekom drugom vremenu, nekoj drugoj planeti.
A ne pričamo.
Pričamo o nečemu što bi trebalo biti normalno.
O trčanju bez cilja.
O smijehu bez razloga.
O danima koji su trajali beskonačno jer ih nisi mjerio notifikacijama. Pričamo o djetinjstvu koje nije bilo savršeno, ali je postojalo, zaista.
I zato pitanje više nije da li se vremena mijenjaju.
Naravno da se mijenjaju.
Pitanje je: šta smo izgubili usput?
Jer ako djeca više ne znaju da budu djeca, ko će ih naučiti kako da budu ljudi?
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.