U Sarajevu sin lopatom ubija majku i brata za koje se brinuo tokom godina nemaštine.
U Sloveniji muž nožem ubija ženu pred očima maloljetnog sina. Mi smo u provaliji, u bezdanu i to znamo, ali ništa ne poduzimamo.
Iako stručnjaci duže od deceniju upozoravaju da je mentalno zdravlje stanovništva jako loše, oni koji bi trebali ne vode računa o tome. A kako će i voditi kada su zaposleni po partijskim, rođačkim i svim drugim linijama, osim po onoj kojoj su trebali biti.
Zli jezici reći će da je nekome zaista stalo da ovaj narod potone što je dublje moguće. Kome to uopšte odgovara?
Ali, krivac nije negdje tamo, već isključivo u nama.
Godinama se ovdje odrastanje na ivici, siromaštvo, trauma i nasilje guraju pod tepih.
Mentalno zdravlje? Tema za izbjegavanje. Odlazak psihologu? Sramota. “Nisam lud, šta će komšije reći”, rečenica koja je postala opasnija od svake dijagnoze.
Društvo koje ismijava terapiju, a glorifikuje trpljenje, proizvodi tempirane bombe. Takvo smo društvo odavno postali.
Ljudi pucaju u tišini, bez podrške, bez sistema koji ih vidi, bez zajednice koja ih razumije.
I onda se čudimo kada ta tišina eksplodira u najgorem mogućem obliku. Onda krenu priče. „Bio je dobar, povučen, pristojan. Bili su skladna porodica, ko bi rekao da će se tako nešto dogoditi“.
Ovdje nije problem samo pojedinac. Problem je sredina koja godinama zatvara oči.
Institucije koje reaguju kada je već kasno. Porodice koje ćute jer “šta će narod reći”. I narod koji uvijek ima šta reći, ali nikada na vrijeme. Ako i dalje budemo vjerovali da je traženje pomoći slabost, ovakve vijesti neće biti izuzetak.
Postaće pravilo i biće sve bliže, ako već i sada nisu, a tada više nećemo govoriti o tragedijama, već o društvu koje je samo sebe pustilo niz vodu.
Narod koji ispira usta tuđim tragedijama i naslađuje se kada „komšiji crkne krava“ nikada nije, niti će moći da se nada boljem.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.