Ovi drugi godinama se vajkaju kako nema posla, prvi da nema radnika. A, i jedni i drugi, čini se, imaju razloga za nezadovoljstvo.
Onda se pojavi posao…
Primjera radi, vlasnik jedne plantaže grožđa ovih dana preko društvenih mreža pokušava da nađe radnu snagu. Ponudio 2 obroka i dnevnicu od 60 KM, vratila mu se pregršt uvreda.
Kao bosi po trnju provode se i oni koji za berbu krušaka i jabuka nude 80 KM, a, vjerovali ili ne, do berača jedva dolaze i voćari koji za branje šljiva nude dnevnicu od čak 130 KM, prevoz, 2 obroka, torte i kolače…
Dakle, nije baš najtačnija tvrdnja da bi ljudi radili, ali da nema posla.
Jedan od razloga je, vjerovatno, i to što su mnogi poslodavci spremni da iscijede i poslednju kap snage iz radnika, i da za to plate nekom mizerijom. Oni bi radnika koji će biti vrijedan, odgovoran, brz i pouzdan, ali da ih ne košta previše. I kad nađu takvu radnu snagu, brzo počnu da računaju može li se više i bolje, ali brže i za manje para.
Mnogi radnici bi, s druge strane, što veću dnevnicu ili platu, ali sa što manje rada.
Zajendičko im je to što smatraju da oni drugi pretjeruju, po principu – sit gladnom ne vjeruje i „ne može on mene tako malo platiti, koliko ja malo mogu raditi“.
A sve bi moglo da bude jednostavnije.
Naime, ako je nekome ponuđena dnevnica ili plata mala, jednostavno, ne mora da prihvati posao. Isto tako, ako već imaju prostora za to, poslodavcima bi bilo bolje ponude radnicima pristojne zarade i uslove rada, a ne da kalkulišu oko svake marke.
Međutim, kod nas prećutni „rat“ između poslodavaca i radnika nikako da prestane.
Ali, nije svako ko traži veću dnevnicu neradnik, kao što ni svako ko nudi posao, nije izrabljivač.
Međutim, kod nas, izgleda, svi vole da budu nezadovoljni, bez obzira na to na kojoj su strani.
I, možda zato, nikada nemamo ni dovoljno radnika, ni dovoljo posla.
Kontardiktorno, ali je tako.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.