Simptom društva koje je zaboravilo da je djetinjstvo vrijeme učenja, a ne preživljavanja.
Svaki udarac u školskom hodniku, svaka snimka poniženog djeteta koja se dijeli po mrežama, zapravo je udarac u temelje zajednice.
Godinama slušamo ista opravdanja. Roditelji su krivi, škola nije reagovala, policija ima pune ruke posla. Ali, između svih tih „krivaca“, izgubljeno je dijete, ono koje je nasilnik i ono koje je žrtva.
Obojica su rezultat istog propusta, nepostojanja sistema koji reaguje na vrijeme.
Srpska danas ima zakone, presude, protokole.
Kazne postoje na papiru, dok stvarni problemi ostaju ispred školskih kapija.
Iako je već 15 godina dio Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku RS, vaspitni centri u Republici Srpskoj ne postoje.
Vaspitni centri su prema ocjeni onih rijetkih stručnjaka kojima je zaista stalo do djece, prijeko potrebni kako bi se izbjegao gubitak djece i njihov potpuni prelazak u kriminal.
U Republici Srpskoj trenutno ne postoji nijedna institucionalna mjera između socijalnih službi i Vaspitno-popravnog doma, što znači da se djeca s prvim oblicima delinkventnog ponašanja ne tretiraju adekvatno.
Koliko god govorili o „strožim kaznama“, ništa ne mijenja činjenicu da djecu ne možemo popravljati kao automobile.
Njima treba vaspitanje, podrška, sistem koji razumije da su greške dio odrastanja, ali ne i opravdanje za nasilje.
Zato je važno da se inicijativa o osnivanju vaspitnog centra ne završi na konferencijskim stolovima i saopštenjima. Ako stvarno želimo sigurnije škole i zdravije društvo, moramo imati mjesto gdje se djeca uče empatiji, a ne strahu.
Jer ako sistem ne nauči dijete gdje su granice, život će ga naučiti, ali mnogo surovije.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.