Republika Srpska konačno je ispravila nepravdu prema žrtvama koje su preživjele najužasnije strahote u logorima tokom proteklog rata u BiH.
Ostane li slučaj „državni udar“ bez sudskog epiloga, krila Dragana Čovića biće toliko jaka da mu u BiH više neće moći niko ništa.
U potrazi za boljim životom i izvjesnijom budućnošću, BiH godišnje napusti oko 40.000 njenih stanovnika.
Ideja za obilježavanje zajedničkih praznika, bar u Bosni i Hercegovini, ne nedostaje. Ali, iz tog pregršta „simboličnih“ datuma, teško da se mogu probrati i tri „poštena“ koja bi bila prihvatljiva za sva tri naroda u BiH. Razlog za to treba tražiti u činjenici da su i ti datumi (kao što je uostalom i sve u BiH) obojeni političkom i nacionalnom ostrašćenošću.
Opasne sintetičke droge preplavile su ulice Banjaluke, Prijedora i drugih gradova Republike Srpske, a institucije ne čine apsolutno ništa u cilju spasavanja mladih iz pakla droge.
Do sedmog oktobra valja preživjeti fekalnu predizbornu kampanju, a nakon tog dana spremite se da izdržite silne žalbe, tužbe, prigovore na rad Centralne izborne komisije BiH. Nismo zaboravili kako je bilo 2014.
Pola pije, pola Šarcu daje. Otprilike tako izgleda cijena goriva na benzinskim pumpama jer polovinu para koju ostavimo na kasi naftaša država ubere. Litar košta 2,29 maraka, a državi ide i do 1,10 konvertibilnih maraka od toga.
Pošto su oborili sve rekorde u usvojenim zakonima, uštedama, reformama, pošto imaju apsolutnu podršku naroda i stabilnu većinu, funkconeri vlasti BiH mogu slobodno da se izvrnu u nove fotelje, napune času ledom i viskijem, a za sekretaricu – vino. I to najskuplje koje imamo u BiH.
Odluka austrijskih vlasti da protjeraju nekoliko desetina bizarnih likova s dugim bradama, skraćenim pantalonama i mentalnim sklopom iz srednjeg vijeka, predstavlja primjer kako se jedna organizovana pravna država rješava tipova koji su ocijenjeni kao prijetnja nacionalnoj bezbjednosti.
Da smo od razvijene Evrope udaljeni ne samo kilometrima, već i decenijama, potvrđuje se i u sferi visokog obrazovanja. Ne samo da smo bolonjske principe u studiranje uveli mnogo kasnije od njih, već ih ni za više od deset godina nismo u cjelini primjenili. Kada se uporedimo sa zapadnim fakultetima, vidimo da i dalje za njima ozbiljno kaskamo.
U nedostatku ideja za predizborne slogane, političke partije u Srpskoj mogle bi da se posluže starom rimskom izrekom, ali i političkim trikom, koji glasi „hljeba i igara“.
Jedna od rijetkih stvari oko koje je saglasna većina političara i običnih ljudi u BiH jeste to da je pravosuđe postalo rak-rana koja metastazira tako brzo da u grob tjera cijelo društvo.
Prije godinu dana saznali smo da Zeleni most, jedan od najprometnijih, nije bezbjedan za automobile i da se svakog trenutka mogao srušiti pod nama. Most je zatvoren, a u gradu je nastala saobraćajna katastrofa. Godina je prošla, most još nije ni srušen, a gradnja novog tek je na papiru. Navodno, biće do kraja godine.
Politički lideri treba da se zabrinu kada im pada podrška zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, ali kada narod ne vjeruje pravosuđu – e, tada treba da se zamislimo svi zajedno.
Sjećate se kada je prije desetak godina gorivo premašilo dvije i po marke po litri? Sadašnja situacija je možda i teža.
U tunelu tame zvanom pravosuđe BiH duže od dvije decenije nije se nazirao ni zračak pravde za srpske žrtve i njihove porodice.
Nekako, uvijek se čini da je svako vrijeme koje je prošlo, ljepše od ovoga koje živimo…
„Draga djeco, zapamtite dobro kako ste danas lijepi, mladi, hrabri i čestiti: nećete takvi biti više nikad u životu“. Ovim se riječima, ako je vjerovati pamćenju savremenika, čuvena pjesnikinja Desanka Maksimović, u junu 1968. godine obratila pobunjenim studentima u Beogradu. Mudra poetesa tako je nepogriješivo naslutila budućnost ne samo razbarušenih šezdesetosmaša, nego i društvima koja će nastati na ruševinama posljednje autentične ljevičarske pobune.
Koliko smeća od hrane pojedemo svaki dan, teško da nam iko može reći. Svjetski trendovi u industriji hrane su takvi da samo što je još nisu počeli štampati na 3D štampačima. Ta hrana puna aditiva, konzervansa, pesticida, otpadaka, te genetski modifikovana, dolazi i do nas, a jedu je i djeca. Teško da se to može izbjeći, uprkos kontrolama i analizama. Naši kapaciteti da uvezemo svjetski otpad su, nažalost, mnogo veći od onih da taj uvoz spriječimo. Nastojati da u takvim uslovima na sto stavite što zdraviju i prirodnije proizvedenu hranu, mukotrpan je posao.
Kakva država, takva i diplomatija. Tako bi se ukratko moglo opisati stanje u diplomatsko-konzularnoj mreži BiH, u kojoj svako radi šta hoće. Samovolja ambasadora, i to uglavnom bošnjačkih postala je gotovo svakodnevna vijest koja puni novinske stupce i koja samo na tome i ostane.