Pekić je u svojim romanima “Atlantida” i “1999”, napravio potpuno fantastičnu teoriju zavjere, prema kojoj se vodi rat ljudi protiv mašina. Dok se u prvom romanu govori o korijenima zavjere i njenim posljedicama u modernom svijetu, drugi roman dešava se u apokaliptičnoj budućnosti, gdje su mašine potpuno preuzele kontrolu.
Imao sam nevjerovatnu sreću da upoznam Borislava Pekića u Londonu 1989. godine, zahvaljujući kumu mog oca Dušanu Puvačiću, uglednom profesoru na SSESS u Londonu u čijoj kući sam jedno vrijeme bio i gost. Duško je bio vrhunski intelektualac, prevodilac i književni kritičar, sa kojim se Pekić često družio. Sjedio sam sa njima u starinskom pabu “Dove” na Hamersmitu, gdje su se žustro raspravljali o recepciji tada aktuelnog Pekićevog romana “Atlantida”.
Pekić je bio uvjeren da se oko tog romana pravi posebna zavjera, te da agenti robotske sorte žele da mu oduzmu književnu slavu. Bio sam previše mlad da bi razumio njihovu učenu raspravu, ali sam uživao slušajući ih uz pitu od mesa i pivo. Mnogo godina kasnije pročitao sam “Atlantidu” i mnogo toga mi je postalo jasnije.
Pekić je obožavao naučnu fantastiku, pa su njegove pomenute knjige trebale da budu neka vrsta reakcije na radove Džordža Orvela, Aldouza Hakslija i Filipa K. Dika. O čemu se dakle zapravo radi u njegovoj “Atlantidi”.
U poglavlju “Kratka, sramna povest Androsvijeta”, glavnom junaku Džonu Holandu, poglavica Pou Ha Tan, potanko prepričava skrivenu istoriju ljudskog roda u svjetlu rata ljudi i robora. Na drevnoj Atlantidi živjeli su ljudi sa moćima gotovo sličnim bogovima, no pošto nisu voljeli da rade obične fizičke poslove, njihovi vrhunski naučnici kreirali su pametne robote da to rade umjesto njih. Roboti su razvili sopstveni jezik, te su uz pomoć sopstvene vještačke inteligencije počeli da kreiraju sve savršenije modele robota, koji su na kraju Atlantiđanke civilizacije napravili pobunu protiv ljudi. Njihov glavni mozak bio je vođa robota Kiber Pou Net.
Kada su bogovi vidjeli da bi roboti mogli uništiti ljudsku rasu poslali su potop. Noje kao i drugi ljudi uspjeli su da prežive, ali ih je u budućoj istoriji uvijek bio veoma mali broj. Svi drugi na planeti su zapravo roboti humanoidi. Pekić kaže da humanoida danas na zemlji ima nekoliko milijardi, oni su roboti koji izgledaju kao ljudi i ne znaju to. Pravih ljudi ima nekoliko stotina hiljada, kao i androida, koji su po Pekiću roboti svjesni da su mašine.
Androidi u Pekićevom romanu žele da eliminišu preostale ljude na planeti i to je glavni dio zapleta romana. Upravo suprotno od premise Filipa K Dika koji je u sličnom antiutopijskom romanu “Sanjaju li androidi električne ovce”, opisao ljude koji žele da eliminišu androide, jer su im postali previše slični. Rik Dekard plaćeni ubica replikanata, to jest androida, prestaje sa svojim poslom kada na kraju upoznaje prelijepu djevojku androida, koja je prošla Tjuringov test i dokazala da je potpuno humana. Dokaz je upravo ljubav prema Dekardu i emocije koje ih obuzmu.
Čudesan je Pekićev popis važnih ljudi kroz istoriju, od kojih je najveći broj bio robota. Poglavica Po Ha Tan sve to na svoj način objašnjava, pa fantastična konspiracija ponegdje postaje slična sudaru anđela i demona. Gnostik u Pekiću ne dozvoljava androidima da imaju emocije, oni su mašine koje žele svijet bez nesavršenih ljudskih bića. Kako završava svijet androida, bez ljudi čita se u apokaliptičnoj “1999”. Pekićeve antiutopije su upravo danas u vrijeme moćnog zamaha Arteficijelne inteligencije, priručnici nove etike i zaštitnici svega ljudskog i humanog.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.