Ovim riječima, juče mi se javio blizak prijatelj, nakon što je naišao na vijest da su u Banjaluci paljene svijeće u čast američkog aktiviste Čarlija Kirka.
Iz poštovanja prema stradalom čovjeku, potrudiću se da biram riječi, mada je to zaista teško, jer fotografije, koje su zabilježene ispred Palate Republike, tjeraju i na sarkazam i na bijes i na tugu i na sramotu. I na autobusku stanicu.
Sramota me. Sramota me njihove sramote, koja je, nažalost, i naša sramota. Što je najgore, nisam sigurna da je ekipa, koja je u žalosti palila svijeće, do toga dana uopšte znala ko je Čarli Kirk i kako izgleda.
Ali, šta je, tu je. Vjerujem da je i njih sramota, ali gdje da to kažu velikom šefu!? Lakše je progutati knedlu i odigrati ulogu.
Kratak je put od „prokleta je Amerika“ do „ne može nam niko ništa“. Pogotovo ako neko godinama pokušava da bude „jači od sudbine“.
I tako dolazimo do Trampove pobjede, koja je, čini se, spektakularnije proslavljena u Banjaluci nego u samoj Americi. Harmonika svira „patriotske hitove“, kokteli se slijevaju niz grlo, crveni kačket s Trampovim sloganima kruniše cijelu scenu, a Palata Republike blješti u bojama „proklete Amerike“ uz projekciju lika američkog predsjednika.
I kada pomislimo da ne može gore, stvarnost nas, obično, nemilosrdno razuvjeri. Predložimo Donalda Trampa za Nobelovu nagradu za mir!
Ma, da li se oni s nama šale? Probudite me, molim vas.
Šta, na kraju, uopšte reći? Plakati, smijati se, prevrnuti očima? Sve je prihvatljivo.
Jer, iako zvuči kao scenario za domaći film – satiričan, groteskan, urnebesan – ovo je, nažalost, naša realnost.
Goodbye pameti, welcome ludosti.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.