Djeca se zatrpavaju u snijeg, lome se ruke, izbijaju zubi, a šta rade nadležni dok se to dešava u Osnovnoj školi „Srbija“ u Palama? Ćute!
Regionu, a posebno nama koji živimo u protektoratu zvanom Bosna i Hercegovina, ne treba virus korona. Nas već više od tri decenije uništava jedan drugi virus, koji je korijene pustio samo na ovim prostorima.
Sad već daleke 1989. godine privreda u Srbiji izgledala je katastrofalno. Preduzeća i banke ostali su bez novca, pa je tadašnji predsjednik Milošević odlučio da raspiše zajam kojim je htio da od građana prikupi kapital za “preporod” države i privrede.
„Državna imovina nije propisana Ustavom, ali ona proizlazi iz suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“.
Samo dvije grupe bolesti godišnje odnesu skoro 10.000 života, što je više od ukupnog broja djece koja za godinu dana dođu na svijet u Srpskoj.
Vijest o silovanju i iskorištavanju maloljetnica u Prnjavoru i Laktašima u petak je potresla cijelu Republiku Srpsku i dovela do toga da se zapitamo kakav smo to narod postali.
Car je go! Ok. Svi to znamo, nismo baš tolike budale da ne vidimo ono što nam bode oči. Znamo dakle, ali se pravimo šašavi, poslušno se divimo carevom novom ruhu, otkidamo svojoj djeci od usta da platimo krojače istog. I sve to uz razna opravdanja.
Širiti dezinformacije i paniku o bilo kakvom problemu, a posebno virusima koji su i smrtonosni, nije baš bezazleno, naivno i nevino, kako se misli. To što takve rabote prolaze nekažnjeno je već drugi par opanaka.
Prosto se iznenadimo kada čujemo za neku kvalitetnu optužnicu, pravednu presudu, a sudije i tužioce koji se odvaže da javno progovore o metežu u sudovima i tužilaštvima smatramo herojima. Eto dokle je došlo pravosuđe u BiH. Haos je postao pravilo, a svijetli primjeri izuzetak.
Trgovini i vodi se ne može stati na put, veli stara narodna. Ali, kad bismo vodi pustili da teče kud joj je volja, bio bi – potop. A trgovina?
Šmrče se kokain u Banjaluci, Srpskoj, BiH i regionu, i to na svakom ćošku i sve češće.
I najbolja ideja ili namjera može da se pretvori u haos i neprijatnost, ako se dobro ne razradi. Posebno treba biti oprezan i spreman kod promjena koje pogađaju mnogo ljudi koji su već u nepovoljnom položaju i osjećaju se obespravljeno.
Osamdesetih godina prošlog vijeka, u sred ljeta, preko svih medija, puče aber kao grom na Ilindan, o strašnoj Sidi.
U Savjetu ministara nedostaju ministar za izbjeglice i raseljena lica i zamjenik ministra bezbjednosti BiH. Obje pozicije u raspodjeli kolača vlasti pripale su Republici Srpskoj. Ne DNS i SP, nego Republici Srpskoj, ako ćemo da govorimo riječnikom reprezentacije.
Ministar u Vladi Republike Srpske, po zakonu, može biti i osoba sa završenom osnovnom školom. Fakultetska diploma nije neophodna, nije neophodna čak ni srednja škola. Kakvu to poruku šalje mladim ljudima pred kojima je dugogodišnje školovanje nekom drugom prilikom ćemo, ali pitanje je – šta i da je drugačije!?
Međusobna prepucavanja, vrijeđanja i podmetanja – slika su na koju su građani već odavno navikli u politici, a kada tome još dodamo i brojne preletače, koji čas sjede na jednoj, čas na drugoj stolici, tada imamo kompletnu političku scenu u BiH.
Čega se pametan stidi, time se budala ponosi, kaže stara narodna. A može i obrnuto: Čime se pametan ponosi, to budala ćuška u stranu, ruši, skrnavi i zatrpava smećem. Jer, kako drugačije objasniti odnos prema simbolima antifašizma u BiH.
Kada je Rafinerija nafte u Brodu prestala da prerađuje sirovu naftu i faktički prestala da proizvodi, naša statistika odmah je počela da bilježi minuse kompletne prerađivačke industrije.
Sigurno i slobodno – tako je glasio slogan Socijalističke partije za posljednje izbore. Sve je bilo OK dok se na jednom od plakata pored te poruke nije pojavila fotografija Gorana Selaka, direktora KPZ Banjaluka. „Direktor zatvora, pa obećava slobodu“, žamorilo se Banjalukom.
Decenijama članovi porodica ubijenih u Republici Srpskoj vjeruju i nadaju se da će ubistva njihovih najmilijih biti rasvijetljena.