Neki bi mogli reći da sama činjenica da Miličević nije imao protivkandidata za predsjednika stranke pokazuje da čak i SDS, koji se do sada dičio stepenom unutarstranačke demokratije i slobode mišljenja i govora, postaje sličan brojnim drugim partijama sa neprikosnovenim vođama.
To je, naravno, daleko od istine. Isto koliko i vladajuća politička stranka u Republici Srpskoj ima veze sa socijaldemokratijom.
Miličević je bez konkurencije na čelo SDS došao jer, jednostavno, niko drugi nije želio ili smio da se prihvati tog posla. Što, opet, ni najmanje nije čudno. Državotvorna stranka ili, kako je neki vole nazivati, narodni pokret koji je početkom devedesetih godina prošlog vijeka imao ključnu ulogu prilikom stvaranja Republike Srpske, već decenijama tumara ovdašnjim političkim bespućima bez jasnog cilja, plana i programa kako se makar približiti starim danima slave.
Mnogi će, opet, prilično argumentovano ukazati na to da ono što je preživjela SDS u prvim poslijeratnim godinama, prvo raskol s Biljanom Plavšić, a zatim i tiraniju visokih predstavnika i nasilno smjenjivanje i progon najistaknutijih partijskih funkcionera, ne bi preživjela nijedna druga politička opcija, ne samo u Srpskoj i BiH, već bilo gdje u svijetu.
Novi, osmi predsjednik SDS djeluje kao pristojan i staložen čovjek. Što je možda i najvažnije, iza njega se ne povlače bilo kakve korupcionaške afere. Ako uspije da makar djelić svog političkog uspjeha sa lokala prenese na ostatak stranke, SDS će izbjeći crnu sudbinu koju su joj mnogi predviđali.
Bez obzira na ostrašćena navijačka opredjeljenja, Republici Srpskoj je potrebna snažna opozicija ako ne želimo da se vratimo u doba jednopartijskog sistema i kulta jednog vođe. Najavljeni povratak verbalnog delikta, kroz kriminalizaciju klevete i uvrede, dovoljna je opomena.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu