Sve je krenulo iznenada. Ušuškana obala Vrbasa, mjesto gdje su generacije plivale i pecale, postade odjednom gradilište. Ulazak bagera direktno u korito, nasipanje šljunka, uništene sedre, posječeno drveće… Bez dozvole.
Šta je to nego poruka da ono što građani vole može da se preore bez pitanja. Da ne postoji forma koja se ne može ignorisati. Ni zakon, ni procedura, ni javnost.
I ne treba vam diploma iz ekologije da shvatite šta to znači za rečnu floru i faunu. Dovoljno je da znate gdje je savjest.
Oni koji love ribu, kupaju se, šetaju i vole Vrbas kažu da tu nije riječ o “šetalištu”, nego o otimanju prirode i stvaranju lažne slike urbanog razvoja. Oni znaju da šljunak, trava i voda imaju veću vrijednost od još jedne betonske staze koja će biti pregrijana ljeti i prazna zimi.
Da nije bilo Centra za životnu sredinu, vjerovatno bismo tek kasnije shvatili da je još jedna prirodna oaza pretvorena u betonsku dekoraciju. A Gradska uprava ne daje izjave. Nema saopštenja, izjava, hvaljenja.
Sada su radovi su obustavljeni, ali šteta je učinjena. Izgubili smo možda i više od sedre, drveća i trave. Izgubili smo posljednji trag vjerovanja da zakon važi za sve.
Valjda i znate da nije ovo lokalni problem. Banjalučki. Ovo je ogledalo sistema. Jer, kada institucije ignorišu zakon, kada inspekcije reaguju tek na pritisak, a vlast ćuti dok priroda nestaje, to nije više samo pitanje jedne obale. To je pitanje u kakvom društvu živimo.
A Vrbas teče dalje. I vratiće nam na način kako smo ga uništili, pregradili, preorali, usmjerili.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.