Realnost se pretvorila u cirkus gdje političari glume spasitelje, a građani statistiku.
A ispod sve te buke – ista stara drama: želja za ocem, za vođom, za rukom koja će nas povesti, makar i u pogrešnom pravcu.
Zato, kad se sve sabere i oduzme – da, i dalje živimo Edipov kompleks.
Nisam inače ljubitelj olakog posezanja za Frojdom, ali ovdje to ima smisla. Jer mi, kolektivno, imamo problem s očinskom figurom.Sa ocem koji je – paradoksalno – istovremeno prisutan i odsutan. Tu je cio život, a zapravo ga nema.
Znamo ponešto o njemu, znamo da postoji, ali nikad nije bio tu kad je trebalo.
A onda, kad se jednog dana pojavi i odluči „da ponudi nešto“, to obično postane previše – neumjereno, teatralno, neautentično – jer nije navikao da bude u toj ulozi.
Nije se baždario da bude otac, nego figura.
A figura nema granice, nema toplinu, nema odgovornost.
S druge strane – djeca.
Od malih nogu učimo da se oca ne propituje.
Bilo da je u kući, u instituciji ili u politici – otac se poštuje.
On je glava, on odlučuje, on zna.
U simboličkom smislu, „otac nacije“ funkcioniše isto kao i onaj u kući: svet, nedodirljiv, a mi, njegovo imaginarno potomstvo, žedni priznanja, pohvale, pažnje.
Čekamo da nas potapše po ramenu i kaže: „dobar si“.
Da nas primijeti.
Da nam udijeli trenutak pažnje kao milostinju.
Zato ne propitujemo, zato vjerujemo.
Kad obeća – nadamo se.
Kad pogriješi – opravdavamo.
Kad nas povrijedi – racionalizujemo.
Jer lakše je vjerovati da otac zna, nego priznati da ga uopšte nemamo.
A on – taj „otac“ – zagledan je u sopstveni odraz. Uvježbao je tu ulogu do perfekcije.
Zna kad da zagrmi, kad da obeća, kad da pruži ruku i pogleda pravo u oči vjerne. Gotovo da povjeruješ da to radi baš zbog tebe.
Njegova ljubav je monolog, ne dijalog. On govori da bi čuo sebe, a mi aplaudiramo da ne bismo čuli tišinu.
I tako, generacijama, vrtimo isti obrazac. Ljubav prema autoritetu pretvaramo u oblik emocionalne zavisnosti.
Strah od odgovornosti – u način života. Jer da bismo se oslobodili oca, morali bismo prvo odrasti.
A to znači – preuzeti odgovornost, prestati čekati da nas neko vodi, prestati tražiti „oca“ u politici, u institucijama, pa i u kući.
I to boli više nego što smo spremni priznati. Zato ga njegujemo. I lično i kolektivno. Jer iluzija pripadanja boli manje od suočavanja.
A istina je jednostavna: on nikad nije bio tu. Mi smo samo naučili da ga zamišljamo i idealizujemo.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.