U kafićima, restoranima, čekaonicama, tržnim centrima, pa čak i u dječijim kolicima, sve češće viđam bebe koje gledaju u ekran telefona ili televizora. Posebno me zabrinjava činjenica da se to često doživljava kao nešto sasvim normalno, pa čak i korisno.
„Samo da se smiri.“ „Tako najlakše jede.“ „Pa koja je razlika gledao TV ili vrtesku?”
Ove rečenice postale su dio svakodnevice.
Razvoj dječijeg mozga ne funkcioniše po principu „neće škoditi“. Mozak bebe razvija se kroz odnos, kontakt, dodir, pogled, glas roditelja i istraživanje svijeta oko sebe. Nijedan ekran ne može zamijeniti te procese.
Prvih devet mjeseci života beba još uvijek nema jasnu svijest da je odvojeno biće od majke. U njenom doživljaju svijeta majka i beba čine jednu cjelinu. Upravo zbog toga bebi nisu najpotrebniji šareni sadržaji sa ekrana, već majčino lice, glas, miris i dodir. Kroz taj odnos gradi se osjećaj sigurnosti, povjerenja i temelji emocionalnog razvoja. Prve godine života predstavljaju period najintenzivnijeg razvoja mozga. Tada se stvaraju temelji za pažnju, govor, emocionalnu regulaciju, socijalne vještine i sposobnost učenja. Dijete koje značajan dio vremena provodi pasivno posmatrajući ekran propušta iskustva koja su neophodna za zdrav razvoj.
Roditelji često kažu da njihova beba obožava televizor. Bebe zaista privlače brze izmjene slika, boja i zvukova. Privlačnost ne znači da je nešto korisno za razvoj. Dijete bi vjerovatno svakog dana izabralo slatkiše umjesto povrća, ali to ne znači da bi takva ishrana bila dobra za njega.
Savremena istraživanja u oblasti dječijeg neurorazvoja i rane stimulacije sve jasnije ukazuju na negativne posljedice rane i prekomjerne izloženosti ekranima. Studija objavljena u časopisu JAMA Pediatrics (Christakis i saradnici) pokazuje povezanost između dužeg vremena provedenog pred ekranima u ranom uzrastu i kašnjenja u razvoju govora. Istraživanje Američke akademije za pedijatriju (AAP, 2016; ažurirane smjernice 2020) naglašava da djeca mlađa od 18 mjeseci ne bi trebalo da budu izložena ekranima, osim u slučaju video poziva, jer u tom periodu učenje zavisi isključivo od žive interakcije.
Longitudinalne studije objavljene u časopisu Pediatrics ukazuju na povezanost između ranog izlaganja ekranima i poteškoća u održavanju pažnje u kasnijem djetinjstvu. Istraživanja u oblasti neuropsihologije takođe pokazuju da prekomjerna stimulacija brzih vizuelnih sadržaja može uticati na slabiju sposobnost samoregulacije i povećanu razdražljivost kod djece.
U svom psihoterapijskom radu imala sam klijenticu koja je dovela dijete zbog izraženih poteškoća u pažnji i koncentraciji. Tokom porodične psihoterapije postepeno je uočen obrazac koji se ponavljao kroz rani razvoj djeteta. Još kao beba dijete je umirivano uz televizor, dok je kasnije, u predškolskom uzrastu, jelo uz telefon. Ekran je postao sredstvo regulacije emocija i ponašanja, umjesto da se ta regulacija razvija kroz odnos sa roditeljem i kroz zajedničke interakcije.
Beba ne uči govor gledajući televizor. Govor usvaja kroz razgovor. Uči kroz osmijeh koji joj je upućen, kroz lice koje posmatra dok neko izgovara riječi, kroz zajedničku igru, pjesmice i svakodnevne interakcije.
Cilj ovog teksta nije izazivanje osjećaja krivice kod roditelja. Roditeljstvo danas nosi brojne izazove. Mnogi roditelji su umorni, opterećeni obavezama i često bez adekvatne podrške. Ekran ponekad postane najbrže rješenje. Problem nastaje kada takvo rješenje preraste u svakodnevnu naviku.
Ono sto stalno ponavljam, ali je važno a to je da djeci nisu potrebni savršeni roditelji već prisutni.
Bebi je vaš glas zanimljiviji i važniji za razvoj od bilo kojeg crtanog filma. Vaše lice predstavlja najvažniji sadržaj koji može da posmatra. Vaš zagrljaj ima veću vrijednost od svakog ekrana.
Vrijedi se zapitati šta zapravo pokušavamo umiriti kada bebi pružamo telefon ili uključujemo televizor. Nekada nije riječ samo o djetetovoj potrebi za smirenjem. Nekada pokušavamo umiriti vlastiti umor, nemoć ili potrebu da makar na nekoliko minuta predahnemo.
Razvoj djece ne grade aplikacije, telefoni i televizori. Razvoj djece grade odnosi, bliskost i osjećaj sigurnosti. Nijedan ekran još nije naučio da voli dijete. To i dalje može samo čovjek.
Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.