U procesima koji su se dešavali do same izborne skupštine činjeni su napori da se dođe do jednog kandidata koji bi simbolički označio prijeko potrebno, izgubljeno unutarstranačko jedinstvo. Nije se to desilo; umjesto jednog u trku su ušla dva kandidata, Šarović i Miličević.
U uslovima razvijenih demokratskih unutarstranačkih odnosa dobro je da se više kandidata nadmeću i takmiče, a da pobijedi onaj koji ima više autoriteta, posebno onaj koji ponudi bolji program i stranačku strategiju. Da li se to desilo ovog puta? Bez svake sumnje, i Šarović i Milićević su kandidati sa izraženim personalnim, moralnim i političkim identitetom. Šta se onda desilo da su skoro na pola podijelili delegate na izbornoj skupštini… ili su ti delegati već bili podijeljeni?
Postoji odavno to interesno organizovanje u politici, koje je važnije i od ideologije i političkih programa. I to važi za sve partije. Ovdje je problem dugo prisutne razjedinjenosti SDS, gdje su različiti unutarstranački interesi ozbiljno umanjili snagu ove nekada najvažnije partije kod Srba u BiH i RS. Da li se ta razjedinjenost nastavlja? Šarović je već istakao kao prioritet tu borbu za jedinstvo, kao preduslov ponovnog vraćanja stranke na stare pozicije. Lijepo zvuči ta njegova sintagma da će se boriti za SDS koji pobjeđuje, a posebno da će Miličević biti jedan od najbližih njegovih saradnika i da on predstavlja budućnost stranke.
Loš je, međutim, jedan naizgled sitan detalj koji pokazuje ljutnju i nezadovoljstvo Milićevića nakon glasanja i njegovo napuštanje sale, a pogotovo neobraćanje novinarima. Šta to treba da znači: da će odustati od daljnjeg angažovanja, možda povlačenja iz politike ili pak promjene partijskog dresa?! Ništa od toga ne bi bilo dobro za SDS.
Bilo kako bilo, juče se nije desilo to jedinstvo prijeko potrebno za SDS, ali je prvi korak sa izborom novog predsjednika u ozdravljenju partije učinjen. Zapravo, prvi naredni koraci novog predsjednika će pokazati da li je do jedinstva moguće doći. Poznavajući Šarovića, siguran sam da on može svojim fleksibilnim pristupima pomiriti SDS iznutra, ali i sa političkim protivnicima, u onoj mjeri koliko je to u interesu stranke. Ohrabruje i činjenica da su novim Statutom data veća ovlaštenja predsjedniku čime se stekla šansa da brže i kvalitetnije izgrađuje autoritet i liderstvo u partiji. Da li će se to desiti?
Ako bi to zavisilo samo od Šarovića, šanse za oporavak SDS bile bi mnogo veće. A da li to zavisi samo od njega? Ima li u SDS na nivou opštinskih i gradskih odbora moćnih ljudi koji bitno i možda više od predsjednika utiču na kreiranje kadrovske i ukupne politike stranke? Da li su ti ljudi projektovali ovakav odnos snaga na izbornoj skupštini?
Hoće li ti ljudi i dalje upravljati SDS? Može li se Šarović izboriti sa njima i dati im uloge koje im objektivno pripadaju ili će biti u poziciji kao neki njegovi predhodnici? Vrlo brzo će se to pokazati prilikom izbora članova Predsjedništva SDS i drugih stranačkih funkcionera.
Šarović dolazi na čelo stranke u vrijeme kada je ona u lošem stanju, u vrijeme vrlo složene političke situacije, posebno na državnom nivou. I koliko god to jeste čast za svakog ko se nalazi na toj poziciji, izazovi i odgovornosti su ovog puta mnogo veći. Osjetljivost tog mjesta danas je izuzetno velika. Za Šarovića i SDS bilo bi jako loše da do ozdravljenja stranke ne dođe. Vjerujem, ipak, da je to moguće, jer je SDS u istorijskom i savremenom smislu veoma potreban Republici Srpskoj i BiH.
(Prof. dr Drago Vuković, sociolog)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu