Između instinkta i maske: Ko je danas zaista opasan - vuk ili čovjek?

Nisam tada, za vrijeme školovanja u banjalučkoj gimnaziji, shvatala poentu. Učila sam te teorije filozofije radi ocjene, radi forme, a riječi su samo prolazile kroz svijest. Nisam tada razumjela težinu onoga što čitam, niti imala neko iskustvo da te misli osjetim.

Tek sada, sa određenim vremenom iza sebe i istinom ispred sebe, vratila sam se tim istim idejama, ne kao učenica, već kao čovjek i shvatila sam da filozofija nije lekcija, već ogledalo, a vuk nije simbol zla, već dosljednosti, jer ne razara iz hira, ne izdaje iz koristi, ne nosi maske – ono što je, to jeste.

Čovjek, međutim, često to nije. Najčešće. Samo su rijetki…

A evo i kako…

Od najstarijih vremena, čovjek pokušava da objasni sopstvenu tamu tako što je projektuje na prirodu.Tomas Hobs je rekao da je čovjek čovjeku vuk, polazeći od straha, haosa i borbe za moć.Ruso je, nasuprot tome, vjerovao da je čovjek po prirodi dobar, a da ga društvo kvari.Između ta dva pogleda stoji savremeni čovjek – izgubljen, umoran, razlomljen između nagona i uloga.

Vuk nikada nije imao tu dilemu.On ne glumi civilizaciju dok u sebi nosi nasilje. Ne propovijeda moral, a potajno živi suprotno. Ne traži opravdanje za ono što jeste.

Čovjek danas, međutim, živi u paradoksu:  što je više „civilizovan“, to je sofisticiraniji u okrutnosti.  Što je više obrazovan, to je vještiji u manipulaciji.Što više govori o vrijednostima, to ih lakše gazi.

Zato je vuk postao simbol zla. Ne zato što je zao, već zato što je iskren.

Stajati pored tog bića nije provokacija.To je filozofski stav.

U svijetu koji od žena traži da stalno objašnjavaju svoju snagu, da je ublažavaju, umanjuju, opravdavaju  biti „divlja“ znači biti slobodna od laži.

On nije reakcija, već svjesnost.To je odluka da ne budem ni žrtva ni predator, već biće koje poznaje svoje granice i poštuje tuđe – dokle god se poštuju moje.

Jung je govorio o sijenci – onoj tamnoj strani ličnosti koju potiskujemo, a koja se vraća kroz projekcije, strahove i mržnju. Društvo koje demonizuje vuka često je društvo koje nije pogledalo sopstvenu. Vuk ubija da bi preživio, a čovjek uništava da bi se osjećao nadmoćno.

Vuk živi u čoporu, u lojalnosti i hijerarhiji. Čovjek gradi sisteme u kojima izdaja postaje vrlina, a savjest teret.

Zato danas više nego ikada vidimo ovu zamjenu teza: oni koji su najglasniji u osudi „opasnih“ često su najopasniji. Oni koji se najviše zaklinju u moral najčešće ga koriste kao oružje.

Kao žena, naučila sam da se snaga ne dokazuje. Snaga se prepoznaje.

Ona pored mene ne simbolizuje agresiju. Ona simbolizuje mir koji dolazi iz unutrašnje cjelovitosti. Spremnost da zaštiti, ali i mudrost da ne napadne prva. To je arhetip ženske snage koji je stariji od svih ideologija.

U antičkim kulturama, žena-vuk nije bila čudovište, već čuvarka granica, prijelaza, svjetova. Danas se takve žene nazivaju „preteškim“, „neprijatnim“, „opasnim“. Ne zato što jesu, već zato što se ne mogu kontrolisati.

Ovo nije priča o mržnji prema ljudima. Ovo je priča o razočaranju u maske.

U svijetu u kome se autentičnost kažnjava, a poslušnost nagrađuje, biti svoj postaje čin hrabrosti.

Ako vas neko vidi kao vuka, to govori da je navikao na ovce.

Ja nisam protiv svijeta. Ja sam protiv laži o svijetu.

I zato stojim ovde – ne da bih bila shvaćena od svih, već da bih ostala vjerna sebi.

Jer vuk ne pokušava da se dopadne. On pokušava da opstane.

A žena koja zna ko je – ne traži dozvolu da hoda svojim stazama.