Banjalučani su ovih dana dobili još jednu lekciju iz funkcionisanja sistema. Ne iz zakona, nego iz prakse. Parking u gradu na Vrbasu se naplaćuje, iako pravnici objašnjavaju da odluka na osnovu koje se naplaćuje nije donesena kako treba.
Od brojnih poznatih umjetnika koje sam poznavao Živojin Žika Pavlović, naš proslavljeni reditelj i pisac, bio je uvijek čvrsto sa obje noge na zemlji.
Obrazovanje je svakako važno, ali nije jedini put do uspjeha. Obrazovanje svakako i nije za svakoga. Postoji toliko mnogo prepreka do diplome srednje škole.
Banjalučani su ovih dana, umjesto čestitki sa lijepim željama, dobili toplu ljudsku poruku iz institucija: biće skuplje, hladnije, prljavije i klizavije. Sve u duhu praznika i brige za građane.
Postoje faze u životu kada čovjek ima neodoljivu potrebu da se bavi drugima. Da komentariše, procjenjuje, etiketira, navija, napada ili brani. I postoje faze kada to jednostavno nestane. Ne zato što je čovjek postao „bolji“, nego zato što mu je život postao puniji. Kada se sopstveni život počne živjeti, tuđi prestaje biti tema.
U društvu koje heroje najčešće traži na naslovnicama i društvenim mrežama, postoje ljudi čija se hrabrost ne mjeri lajkovima, već minutama. Minutama u kojima odlučuju da li će neko živjeti, hoće li se vatra proširiti, hoće li se tragedija zaustaviti ili produbiti. To su vatrogasci. Tihi, uporni, ali i zapostavljeni heroji.
Urbana legenda kaže da je prije desetak i više godina jedan visoki funkcioner SNSD, inače rodom iz Drvara, u jeku tadašnje predizborne kampanje u taj gradić doveo jednog uglednog privrednika iz Banjaluke.
Kilogram žive vage prasića uoči Božića 7-8 KM - nezapamćeno!
Ako ste ovih dana uspjeli da stignete od kućnog praga do prodavnice ili posla, a da pritom niste završili na zadnjem dijelu tijela ili u čekaonici Hitne pomoći – čestitamo. Položili ste ispit iz snalaženja na ledu, disciplini koja je u Banjaluci odavno postala dio zimskog folklora.
Ostati vječno mlad, produžiti svoj život, izgledati tinejdžerski čak i poslije šezdesete, postao je imperativ srednje klase ljudi još od šezdesetih godina prošlog vijeka.
Bob Dilan i Brižit Bardo bili su autsajderi, kršitelji pravila, face koje su postale ikone revolucije šezdesetih.
U miru rođena, u ratu odbranjena, a danas devastirana i opustošena. Ovako bi se, u jednoj rečenici, mogao opisati put, kojim je Republika Srpska prošla u protekle 34 godine.
Lonac supe, sarma i pečenje na stolu, zajedno rodbina i prijatelji, pjesma uz koju čašicu rakije, a glavna tema naravno - domaća politika.
Vjerovao sam da Republika Srpska i njeni građani poslije onog ratnog i poratnog SDS više nikad neće imati tako očajnu vlast.
Nova godina je opet došla. Tačno na vrijeme, kao i svake godine, i zatekla nas potpuno nespremne, iako smo je čekali još od oktobra. U ponoć smo svi kolektivno odlučili da ćemo od sutra biti bolji ljudi, i to bez izuzetka. Već u 00:07 postali smo verzija sebe koja jede pametnije, pije manje i “neće više da se nervira oko gluposti”.
Bahatost i frutracije naroda najjasnije se vide u saobraćaju.
Film “Jedna bitka za drugom” Pola Tomasa Andersona, prema literarnom predlošku kultnog pisca Tomasa Pinčona, najbolje je što smo vidjeli u 2025.
Ima pjesama toliko poznatih i toliko važnih da je teško zamisliti naš život bez njih. Pjesme koje su definisali žanrove i generacije.
Za mnoge radnike u Srpskoj, životni san je – pobjeći odavde!
Građani Republike Srpske i BiH ispratili su još jednu godinu, koju su, kao i prethodne, obilježile krize, previranja političara, sve veći odlazak mladih, a u porodilištima se sve manje čuje plač novorođenčadi.
