Sve je krenulo sa one strane Atlantika. Muzika u Americi prije otkrića radija bješe izuzetno regionalna. Bilo je malo preklapanja u žanrovima. Različita područja su razvila različite stilove jer su ljudi stvarali sopstvenu muziku.
Ruralna područja su se razlikovala od gradova, dok su migracije dovele do muzičke i kulturne izloženosti. Južne plantaže su iznjedrile bluz, jer su robovi i radnici radili po poljima pod vrelim suncem pjevajući radne pjesme, pojanja i afričke duhovne pjesme.
Najplodnije tlo za ovu umjetničku formu bila je delta rijeke Misisipi. Budući da se nalazi uzvodno od Nju Orleansa, rodnog mjesta džeza, muzičari nisu mogli a da ne budu pod uticajem različitih vrsta i ritmova. Poljski vikači, muzika bubnjeva i crkvene himne su se spajali kada se hrišćanstvo susrelo sa tradicionalnom afričkom muzikom. Bluz je personifikovao borbu između dobra i zla, ili Boga protiv đavola. Zlostavljanje Afroamerikanaca i stalni strah od uznemiravanja ili linča često su se poredili sa đavolom ili boravkom u paklu u bluzu.
Legenda o bluz pjevaču koji je „prodao dušu“ đavolu u zamjenu za slavu starija je od same muzike. Godine 1927, Silvester Viver je snimio pjesmu „Devil Blues“. Skip Džejms je objavio „Devil Got My Woman“ 1931. godine, a Kanzas Džo Mekoj je potom objavio „Evil Devil Woman Blues“ 1934. godine.
Među svima njima jedan se izdvaja. Robert Džonson nije izuzetak među bluzmenima koji je “plesao sa đavolom”. Šta više, prema većini izvora, bio još običan bluz muzičar prije no što je na raskrsnici tame sreo sotonu lično.
Sudbina je Džonsonu odredila da nikad dugo ne ostaje na jednom mjestu. Rođen u Hejzlherstu, Misisipi, ali se još bio beba sa majkom preselio u Memfis, Tenesi. Kako se udavala za različite muškarce, dječak je uzimao različita prezimena. Nakon što je koristio najmanje osam različitih prezimena, na kraju se odlučio za Džonson pošto mu je majka otkrila da mu je biološki otac Noa Džonson. Nastavio je da se seli baveći se muzikom. Provodio je vrijeme u Heleni, Arkanzasu, Čikagu, Ilinoisu, Njujorku, sa izletima u Kentaki, Indijanu, Teksas i Kanadu. Godine 1935, upoznao je gitaristu Džonija Šajnsa. Duo je putovao zajedno svirajući muziku i baveći se žurkama i ženama.
Iznenada je nestao na godinu dana. Kada se vratio u bluz klubove, njegova tehnika, vokalni raspon i pisanje pjesama su se toliko drastično poboljšali da su stariji bluzmeni poput Son Hausa vjerovali da je sklopio mračan, natprirodan pakt.
Taj susret sa đavolom po zabilježenoj priči nekog Henrija Gudmana: “Oktobarska hladna noć, pun mjesec ispunjava tamno nebo, Robert Džonson razmišlja o Son Hausu koji mu propovijeda: „Spusti tu gitaru, dečko, izluđuješ ljude.“ Veliko drveće svuda okolo, mračan put, a ludi, otrovani pas zavija i stenje u jarku pored puta kod raskrsnice južno od Rouzdejla šaljući elektrifikovane jeze gore-dole Robertu niz kičmu.
Onaj koji sjedi pored puta na balvanu izusti: „Kasniš, Roberte Džonsone.“ Onda ustaje, visok i crn i odlazi do sredine raskrsnice gdje Robert Džonson kleči. Kaže: „Ustani, Roberte Džonsone. Želiš li da baciš tu gitaru tamo u onaj jarak sa psom i da se vratiš kući i sviraš harfu ili želiš da sviraš tu gitaru kao što je niko nikada prije nije svirao? Da napraviš zvuk koji niko nikada prije nije čuo? Želiš da budeš Kralj Delta Bluza i da imaš sav viski i žena koliko želiš?
Pas ispusti tih, dug, duševni jauk, zavijanje kakvo se nikada ranije nije čulo, ritmično, sinkopirano gunđanje, cviljenje i lajanje, terajući žice na Robertovoj gitari da vibriraju, zuje i podižu u nebo. Robert gleda u jarak i vidi oči psa kako svetle same od sebe, dubokim ljubičastim, prodornim sjajem, i zna da gleda u oči Paklenog Psa dok mu se tijelo trese.
„Roberte Džonsone, pun mjesec je tačno iznad tvoje glave. Ako napraviš još jedan korak u pravcu u kom ideš, bićeš pod ovim punim oktobarskim mjesecom i imaćeš bluz kakav ovaj svijet nikada nije vidio. Moja lijeva ruka će zauvijek biti obmotana oko tvoje duše, a tvoja muzika će posjedovati sve koji je čuju. To će se desiti. Tvoja duša će pripadati meni. Ovo nije bilo kakva raskrsnica. Stavio sam „X“ ovdje s razlogom, i čekao sam te.“
Džonson okreće glavu i gleda u zaslijepljujuću svjetlost mjeseca koja je sada potpuno ispunila crnu noć Delte. Gleda krupnog čovjeka pravo u oči i kaže: „Povuci se, đavo-čovječe. Ja sam Bluz.“ Čovjek se pomjera u stranu i kaže: „Idi, Roberte Džonsone. Ti si kralj Delta bluza.
Potom je Džonson našao lovca na talente koji ga je povezao sa producentom Donom Loom. U novembru 1936. godine, Lo je organizovao snimanje u sobi 414 hotela Ganter u San Antoniju, u Teksasu. Tokom tri dana snimio je 16 pjesama. Među snimcima bili su klasici „I Believe I'll Dust My Broom“, „Sweet Home Chicago“, „Terraplane Blues“, „They’re Red Hot“ i „Cross Road Blues“. Sledeće godine, Džonson je otišao u Dalas, Teksas, na još jednu sesiju sa Loom. Ovog puta snimio je „Hell Hound on My Trail“, „Me and the Devil Blues“, „Traveling Riverside Blues“, „Love In Vain Blues“ i „Milkcow’s Calf Blues“…
Džonson je i sam dopunjavao mit. Snimio je jezive pjesme poput „Me And The Devil Blues“, koja sadrži čuvene uvodne stihove: „Ležao sam do kasno, ležao sam do kasno / Jer ja i đavo smo hodali jedan pored drugog.“ Oslanjajući se na ovu mračnu sliku, negovao je misterioznu, buntovnu ličnost koja je postala glavni dio njegove umjetnosti. Kasnije je krunisan za „Kralja Delta bluza“.
Umro je 16. avgusta 1938. godine, u 27. godini života, na plantaži blizu Grinvuda, Misisipi. Vlasnik plantaže je tvrdio da je gitarista umro od sifilisa.
Baš kao što su detalji njegove smrti nejasni, tako je i mjesto njegovog groba i danas pod znakom pitanja. Postoje najmanje tri moguće lokacije gdje bi Džonson mogao biti ukopan. Ne zna se kako je umro niti gdje je sahranjen, ali imamo 29 pjesama koje je snimio.
Zbog toga imamo i Kleptonov festival pod nazivom “Raskrsnica”.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.