Vatrogasno-spasilačka brigada Banjaluka je samo tokom prošle godine imala 1.021 intervenciju. Više od hiljadu puta neko je okrenuo broj u panici, strahu ili očaju, a s druge strane linije javio se vatrogasac. Požari, tehničke intervencije, asistencije, obezbjeđenja događaja. Posao koji ne poznaje radno vrijeme, praznike, ni loše vremenske uslove. Posao u kojem se ne pita “da li je bezbjedno”, već “gdje da krenemo”.
U Prijedoru su vatrogasci tokom prošle godine intervenisali 655 puta – najviše u posljednjih 30 godina. Asistirali su hitnoj pomoći i policiji, izvlačili utopljenike i tijela iz provalija, tragali za nestalim osobama, gasili požare i intervenisali u teškim saobraćajnim nesrećama. I još mnogo, mnogo toga.
To nisu scene iz akcionog filma. To su stvarni životi, stvarni ljudi i stvarne tragedije. To su situacije u kojima vatrogasci često prvi dolaze, a posljednji odlaze. I dok mi prolazimo pored mjesta nesreće, uz kratko zadržavanje i pogled, oni ostaju da režu lim, da izvlače, da traže, da nose, da spašavaju.
Nažalost, danas vatrogasce najčešće doživljavamo samo kao ljude koji “gasi požare”. A požar je često tek manji dio njihovog posla. Oni su i spasioci, i tehničari , ali i posljednja nada u situacijama kada sve drugo zakaže. U nesrećama u saobraćaju, poplavama, urušavanjima i potragama za nestalima.
I uprkos svemu tome, rijetko su tema.
Rijetko se pitamo u kakvim uslovima rade, s kakvom opremom, koliko su plaćeni i koliko su zaštićeni. Rijetko se zapitamo da li sistem vodi računa o onima koji svakodnevno rizikuju zdravlje i život.
Heroje ne trebamo tražiti samo među onima koji govore glasno, već među onima koji rade tiho. Među ljudima koji ulaze tamo odakle svi drugi bježe.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.