Ići na posao, ako ga uopšte ima, plaćati redovno sve račune, kredite, ne zamjeriti se nikome, ćutati na nepravde i poskupljenja. Tako većina živi. A kada su ozbiljni problemi, ne očekuju pomoć. Od koga da je i dobiju?
Oni koji bi trebalo da se nacrtaju na mjestu kada im kažete da vam nabujala rijeka preti, da je došla do ulaza, vjerovatno neće. Doći će tek kada vam poplavi podrum ili kuća?! Gdje nestade odgovornost?!
Uzalud su zvanja po nekoliko puta. Jer niste bitni. Niste nečija sestra, majka, brat, kum. Ne pripadate ni ovim, ni onim. Običan ste građanin, sa brdom problema koje ne možete da riješite, jer oni čija je to obaveza i plaćeni su za to, ne mare.
Oni koji ostaju pod vodom samo slušaju o milionima datim za ovo i ono. A njih nigdje nema. Ma, njih niko i ne obilazi. A trebalo bi, bar iz ljudskosti, ako već nema profesionalne obaveze.
Običan čovjek ovdje je ostavljen na cjedilu, u problemu, ali se od njega očekuje da ne zakasni sa plaćanjem računa, jer brzinom svjetla, u najboljoj varijanti, eto prvo upozorenja. Očekuje i podrazumijeva da radi za minimalac, a u koverti preuzima crkavicu. Da radni vikendi i praznici nisu plaćeni, a da od penzije može da umre od gladi.
Pobogu, šta običnom čovjeku više treba? Bolje ga na dobro ne učiti. Ovako je pokorniji i poslušniji. Njima ništa ne treba, onim “nečijim“ sve. I dobar posao i auto i put „preko štele“. Jer, kako „nečiji“ da hoda po makadamu?
„Nečiji“ ne mora da strahuje da će mu voda odnijeti ono što mučno stvara svojim rukama i da neće imati novca da sve iznova počne. „Nečiji“ ne mora da brine o bilo čemu. Za njega se sistem dobro pobrinuo. Preko leđa običnih.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu