I to je činjenica od koje treba krenuti. Ne kazne, ne saopštenja i statistike, nego čovjek. Imao je 58 godina. Došao je na posao. Radio je. Nije se vratio kući. Sve ostalo dolazi poslije.
A to “poslije” u ovoj priči izgleda ovako: Investitor kažnjen sa 4.400 maraka. Poslodavac sa 5.000 KM.
Inspektorat je uradio svoj posao. Nabrojao sve što nije valjalo. Kaznio. Naložio. Papiri su čisti.
Gradilište? Manje-više. Savjest? To već nije u nadležnosti.
Sistem je, reklo bi se, reagovao. Samo što je problem u tome što reaguje poslije smrti.
Jer sve ono što su inspektori “utvrdili” nije nastalo tog dana. Nije ograda nestala u trenutku kad je čovjek pao. Nije neko zaboravio stručni ispit baš tog jutra. Nisu preventivne mjere prvi put preskočene tog dana. To je trajalo. Danima. Sedmicama. Možda čak i mjesecima. I niko nije reagovao.
Nema ograde, nema pregleda, nema koordinacije, nema stručnog nadzora. Ali ima kazna.
I sad dolazimo do najvažnijeg pitanja: Šta uopšte znači kazna od nekoliko hiljada maraka u građevinskom sektoru gdje se obrću milioni?
Jer ako je jeftinije platiti kaznu nego postaviti ogradu, onda problem nije u izvođaču. Problem je u pravilima igre, a pravila su takva da se bezbjednost radnika očigledno ne doživljava kao obaveza.
I onda svi odrade svoj dio, inspekcija napiše zapisnik, institucije preuzmu dokumentaciju, javnost bruji o tome dan ili dva.
I onda ništa, život ide dalje.
A na kraju ostaje samo jedna dosta neugodna istina: U ovom sistemu, radnik na skeli je najslabija karika. I najjeftinija.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.