Iz našeg ugla

Dnevnik jednog Kokija (11): Za kaznu me strpaju u skučen GOSTINSKI TOALET

Drugari, samo ja znam kako sam mojoj gospodarici Nini omiljeni dio garderobe svukao na parket.

Dnevnik jednog Kokija (11): Za kaznu me strpaju u skučen GOSTINSKI TOALET
FOTO: USTUPLJENA

To je samo moja spretnost i vječita tajna.

Njam, njam, miriše mi na šuplju kost koju detaljno izližem i polupojedem kad Nina kuva domaću supu. Izigravao sam tango u noći, najljepše igre oko rajfešlusa pa sam slučajno pao u nevolju.

Probudio sam Đuru. O moj Bože to mi nije trebalo. Čujem kako ustaje da me pronađe s trenerkom u ustima. Šta sad? Pitao sam se? Nemam gdje da pobjegnem. Vrata su zatvorena! Postaje opasno. Nisam trebao da glođem trenerku na krevetu kod Đurinih nogu.

On to ne toleriše. Tada nastaje rat sa Đurom. Spava mu se, ali ja se trudim da ga rasanim kako bi se poigrali. Zato ću upropastiti trenerku, ako mi je ne oduzme. Nisam mu olako dao svoj plijen i tako smo se razvlačili, ali ja sam ipak pobjednik.

Munjevitom brzinom sam kvrcnuo, dovoljno da uništim rajfešlus trenerke. Ščepao me je i držao dva minuta zarobljenog u njegovim rukama. Nisam mogao da se pomjerim. Uvijek me tako kažnjava, ne da mi da mrdnem. Potom sam po kazni završio u gostinskom toaletu. Upomoć!

Šta radim ovde među gomilom obuće, koju oni drže u toaletu. Ne volim mali skučen prostor. Nikako ne volim. Morao sam da budem miran kako bi me što pre oslobodio odavde. U neko doba noći dok je Nina još spavala čuo sam vrata i ugledao Gavru. Otvara vrata. Spašen sam!

Odjurio sam u svoju kućicu i zaspao. Prespavao sam cijeli dan, a Nina mi se nije obratila. Nisam dobio ni nagradu koju najviše volim. Ja sam samo pas i shvatio sam da mi praštaju. Vole me pa me kažnjavaju na smiješan način. Al opet ne volim nikakave kazne, već da sve bude po mom. Sve tako da sam spreman za nove izazove.