To bi bio bilans saobraćajne stvarnosti u Republici Srpskoj, gdje se tragedije na putevima nižu takvom brzinom da više jedva stižemo da ih registrujemo. Vijest smijeni vijest, nesreća prekrije nesreću, a ljudski životi svedu se na statistiku koja traje jedan dan.
Šest poginulih ljudi u deset dana nije “loša sedmica”. To je znak da nešto ozbiljno ne funkcioniše. Od ponašanja vozača, preko kontrole saobraćaja, do stanja puteva i preventivnih kampanja koje, očigledno, ne dopiru do onih kojima su najpotrebnije.
Koliko puta smo već čuli iste uzroke? Neprilagođena brzina, alkohol, preticanje tamo gdje mu nije mjesto, umor, korištenje telefona za volanom. I svaki put isti epilog: ugašeni životi, uništene porodice i zajednice koje se nikada u potpunosti ne oporave. A onda? Tišina. A ta tišina je možda i najopasnija.
Jer nakon svake tragedije uslijedi kratkotrajna pažnja javnosti, poneki apel i eventualno pojačana kontrola koja traje tek nekoliko dana. Nakon toga, sve se vraća na staro. Kao da ništa nismo naučili.
Gdje su konkretne mjere? Nije dovoljno samo apelovati. Apeli nažalost ne zaustavljaju bahatu vožnju. Ne zaustavljaju vozače koji svjesno rizikuju tuđe i sopstvene živote.
Trebaju nam strože kazne, dosljedna kontrola saobraćaja i jasna poruka da se saobraćajni prekršaji više neće tolerisati kao “sitnice”. Jer u saobraćaju nema sitnica, a svaka greška može biti posljednja.
Ali odgovornost ne treba tražiti samo u institucijama. Iza svakog volana sjedi čovjek koji donosi odluke. Sekunda nepažnje, trenutak dokazivanja, jedna pogrešna procjena i nečiji život nestaje.
Šest poginulih u sedam dana nije i ne smije biti samo broj. To su ljudi, nečija djeca, roditelji, prijatelji.
Ako ovo postane “novo normalno”, onda problem više nije samo na putevima. Problem je u nama.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.