To je jedna od pjesama uvijek mjerena zlatnim satom koga nemam, ali koji kuca ritmom moga srca. Od nje i sličnih neka svoja davna vremena počinjem da prepravljam u priče za unuke.
Putovala je, maštala i sanjala, pa potom poklanjala svoj život i ta osjećajna trubadurka (iz sudbonosne generacije jugoslovenskih akustičara sedamdesetih). Nikad ne štedeći na dobroti i iskrenosti.
I kad shvatim da bi danas, da je sudbina htjela, napunila 75 godina, navale nezaboravne uspomene i ponovo me zavode posljednje sarajevske adrese moje mladosti koje više ne važe. Nema Davora i Čička u Mis Irbinoj, nema Gorana u Miloša Obilića ni u Nemanjinoj, nema Toskićeve diskoteke, nema Dragana u Sremskoj, ni Bode kod Veselina Masleše, ni Zdravka na Grbavici, nema oba Predraga sa dvije strane Titove, nema Duška u ”Parkuši” ni Slobe na televiziji, nema Hide u Vrazovoj, ni onakve Nailove picerije, nigdje ni Sidrana… ni Jadrankinih adresa u Živka Jošila 53 ili Porodice Ribara. Sve je prošlo il’ će proći ko u pjesmi. Samo pjevaljka koji skita, banuće neke kišne noći da se čudi i zapita: Koliko je ljudi prošlo ovim krajem, koliko je sunca bilo, a kiše lilo nad Sarajem?!
Taj glas od svile koji pjeva o zlatnim suzama i lengeru što lađu vuče na dno, ta japanska Ranka San (jer teško je ipak živjeti na tuđem jeziku 23 godine) više ništa i nigdje nije osim u ličnom skladištu ljudskosti. Nedovoljno Hrvatica, premalo Srpkinja, a porodično izmješana sa Muslimanima, ona je svojevrsni simbol Olimpijade 84, ali i kasnije izmještenog, izguranog, išamaranog i izmjenjenog Sarajeva, ali onog bez koga zajednička prošlost nema iskreni osmijeh ni tačan zvuk.
U prokletim avlijama ovih prostora gdje ništa ne umije da smrdi kao bivši mirisi, jedino tuga pjesme ima snagu da razgari plemenitost. U tom Jacinom sevdahu stih umije ponekad da bude oboženo mjesto koje budi vjeru da pomahnitali svijet ponovo može nići iz snova i čežnje. Od parčeta bosanske grude jedna neopterećena pjevačica, znajući koliko „sve smo mogli mi”, pravila je sentimentalno čudo svjesna koliko je varalica život i dalje sposoban da ispiše romane nevjerovatnih ishoda.
Jadranka je, uprkos dugoj karijeri i zdravstvenim lomovima, do kraja ostala „pjevaljka” sa nedostatkom mjere u emocijama, nereda u impresijama, sentimentalnošću na ivici lomnosti, verbalizma koji peče, uvijek bazirajući program na pjesmama sačinjenih od najfinije ženske svile. Pri tom su sve njene radosti bile manje od onih koje je zasluživala. Zato te resitale i dalje čuvam u srcu kao plodove nezaslužene samoće. Što su drugi tugovali ona je ličnim primjerom ispovijedala. Ima nešto što u svemu razoružava: ona nije žalila za životom koji ju je nemilosrdno udarao, nego se čudila što nikad nije umio da zakuca i na vrata časnih osoba. Sjeta zbog sreće cicije i nesreće koja je prema njoj bila baš galantna.
Pripadajući onima koji su imali snage da u kaljuzi zajedničkog nevremena odžive dosuđeni život, a ne ukaljaju ličnu prošlost, uvijek sam pogođen do suza primjerom takve ostavštine. Niti to umijem niti želim da prećutim.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.