Izbor je nevjerovatan. Toliki da ponekad grešno zaboravimo kako su tih naših nekoliko minuta uživanja rezultat neumornih napora posebno talentovanih pojedinaca. Kada se zaustavite i razmislite o tome, zapitate se kako su ovi umjetnici razvili načine da pišu hit za hitom!?
Ne postoji jedinstvena formula za uspjeh. Talentovani ljudi u muzici, kao i u svakoj umjetnosti, pronalaze metode koje najbolje odgovaraju njihovim individualnim sposobnostima. Od pamtivijeka, pisci i kompozitori svih vrsta oslanjali su se na jedinstvene metode kako bi “oživjeli” svoja remek-djela.
Metode velikana se razlikuju da bi na kraju rezultati bili uspješni.
Kod Dejvida Bouvija to je bio metod „sječenja“ inspirisan piscem Vilijamom Barouzom, koji je naučio ovu tehniku od dadaističkog pokreta 1920-ih. Metoda podrazumijeva pronalaženje već zapisanih odlomaka i njihovo preuređivanje kako bi se formirale nove priče. Bouvi bi zapisao ili pronašao odlomke tekstova, isjekao ih i preuredio u građu za pjesme. Opisujući proces kao „zapadni tarot“, on bi tvrdio da su mu isječeni tekstovi davali ili uvid u budućnost ili su ga obavještavali o prošlim događajima. Takođe je govorio o sposobnosti ove tehnike da inspiriše nametanjem novih perspektiva ili „stavova“ o određenim temama.
Bouvi je nastojao da svoj metod učini što pristupačnijim. Imao je prijatelja koji je napravio softver kako bi mu olakšao proces. Zahvaljujući tome, mogao je da generiše „gomile“ novih tekstova koje je pronalazio na internetu. Bouvijevu upotrebu tehnike sječenja najviše je oponašala grupa Radiohead, a danas je koriste mnogi ambiciozni pisci i kompozitori.
Princ bi se zabarikadirao u svom privatnom studiju, pišući desetine pjesama i kontrolišući svaki aspekt svog kreativnog procesa. Sve, od instrumenata do produkcije, bilo je isključivo njegovo djelo. To je bio potpuno solistički poduhvat. Glumci imaju reditelje i kolege, pisci imaju urednike i lektore, a muzičari imaju razne vrste ljudi koji su uključeni u djelo. Čak i ako je neko jedini pisac pjesme, postoje sešn-inženjeri, producenti, inženjeri i drugi članovi benda. Princ je sve to eliminisao.
U svom privatnom studija u Pejsli parku, sam bi se bacio na posao. Kao talentovani multiinstrumentalista, nije zahtijevao spoljne muzičare i stoga je mogao da radi sa potpunom slobodom. U stvari, stvaranje muzike nije smatrao hobijem ili profesijom, već obavezom. Radeći sam, mogao je da postavi raspored, diktira tempo i radi do mile volje. Princ nikada nije pravio demo snimke. Pošto je sam smišljao gotov proizvod, njegov jednočlani radni tok mu je takođe omogućio da stvara mnogo brže od prosječnog muzičara. Umio je da napiše tekst pjesme u roku od 20 minuta, a prema riječima svjedoka, navodno je mogao da smisli složene muzičke aranžmane u „nanosekundama“.
Princ nije samo koristio ovaj princip da stvori sopstvene hitove, već je pisao i mnoge pjesme koje su proslavili drugi, kao što su „Manic Monday“ grupe The Bangles i „Nothing Compares 2 U“, koju je otpjevala Šinejd O’Konor. U njegovom „muzičkom trezoru“ ostalo je negdje između 1.500 i 2.000 neobjavljenih pjesama.
Veliki kantautorski dueti novije istorije: Lenon-Makartni, Plant i Pejdž, Džeger i Ričards, Henli i Frej poznati su ne samo po svojim remek-djelima već i po tome koliko su blisko sarađivali u okviru benda. A onda imamo Eltona Džona i Bernija Topina, duo podjednako priznat, ali sa radikalno drugačijim pristupom. Za razliku od većine saradnji, u kojima se obje strane blisko dopunjuju od početka do kraja, Elton i Berni su napredovali zahvaljujući razdvojenosti. Više od pola vijeka oni su taj jednostavan, ali efikasan proces pretvorili u umjetnost proizvodeći mnoštvo hitova.
Topin bi sastavljao tekstove i slao ih Džonu, koji bi zatim komponovao melodiju za već napisane riječi. Ovo je dalo Topinu slobodu da piše o bilo kojim temama koje mu padnu na pamet, a Eltonu slobodu da istražuje različite muzičke pristupe bez brige o riječima i temama.
Ponekad najbolji timski radovi ne nastaju uvijek od zajedničkog rada, već od saznanja ko šta najbolje stvara. Kod nas je takav “slučaj” bio Duško Trifunović. On je pisao mudre tekstove, a najbolji jugo muzičari su od njih pravili svoje vječne hitove.
Pol Makartni je uspio da smisli melodije i tekstove iz stvarnih snova. Lično je pokazao da kreativnost ne mora da dođe kroz bilo kakav svjesni napor. U nekoliko navrata Pol je pronašao inspiraciju za neke od besmrtnih hitova Bitlsa u svojim snovima. Melodija za pjesmu „Yesterday“ bila je jedan takav primjer.
Kada bi se jednog jutra 1965. probudio iz sna, pored gotovo čudesnog muzičkog otkrića, koristio je i privremeni tekst kako bi pjesmu održao svježom u sjećanju. Smišljajući pjesmu o kajgani, sam Pol nije mogao da vjeruje kako je komponovao cijelu melodiju iz sna. Prije nego što je nastavio sa pjesmom, okolo se raspitivao kako bi bio siguran da nije nenamjerno plagirao tuđu pjesmu.
Nekoliko godina kasnije Makartni će doživjeti slično iskustvo, koje će rezultirati tekstom jedne od najpoznatijih pjesama Bitlsa. Pol će sanjati svoju pokojnu majku Meri. Govoreći mu da ne brine o tome šta će se sa grupom dogoditi, bio je inspirisan da „pusti to da bude“. Tako je rođena pjesma „Let It Be“ i njen početni stih: „Kada se nađem u nevolji, majka Marija mi dolazi“. Iako je djelovalo religiozno, Makartni je naglašavao da je govorio o viziji svoje majke, a ne biblijske Majke Marije.
Kreativnost se ne može naučiti, jer često dolazi iz jedinstvenog i duboko ličnog mjesta unutar stvaraoca. To nije nešto što se rađa iz rutine, navike ili discipline, već instinkta. Instinkta koji nije iz mozga, već iz srca i duše.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.