Iz našeg ugla

Pecine crtice: Radim što sam rekao da neću raditi

Kao klinac mislio sam da je „star“ svako preko trideset godina. Pretpostavljam da je moja guzica računala da nikada neću ostariti kao u pjesmi grupe WHO (I hope I die before I get old -talkin' about my generation).

Petar Peca Popović uz poster "Bitlsa"
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Kakva zabluda; nećemo vječno biti maloljetni delinkventi, već smo odjednom postali senilni delinkventi. Vjerovao sam i da nikada neću početi da se ponašam kao starci. Ali onda sam se jednog dana probudio mator i shvatio da sve te stvari, zbog kojih sam odmahivao glavom kao zaluđeni dječak, odjednom imaju mnogo smisla.

Evo “grijehova” za koje sam tvrdio da nikada neću uraditi, a koje sada apsolutno radim…

Gubim naočare… Na glavi. Pamtim smijeh kada su moji mama i tata gubili naočare koje su im bile na glavama. Zar nisu osjećali naočare gore? Ne, ni ja ih ne osjećam.

Mrmljam u bradu dok obavljam kućne poslove. Mrmljao sam kada sam bio i mlađi, ali sada to radim punim glasom. Kada skinem čaršave sa kreveta, to je obično pravi trenutak da okrenem dušek.I… onda me leđa zabole. Dakle, imam o čemu da mrmljam.

Jaučem( ili stenjem) pri ustajanju. To nije jaukanje o ustajanju, to je puštanje zla napolje u trenutku kada shvatim da više ne “skačem na noge lagane” već se uspravljam kao robot.

Odmaram oči“ dok gledam TV. Ne spim u svojoj fotelji, samo odmaram oči dok dremuckam.

Nerviram se zbog promjena u samousluzi. Često mijenjaju raspored stvari u prodavnici. Planirao sam da odatle izađem za deset minuta, ali sada provodim sedam minuta tražeći parmezan, koga su iz nekog razloga, premjestili u odjeljak sa smrznutim stvarima.Takođe, koliko je visoko bila ta osoba koja ih je premjestila?

Predviđam vrijeme kosto-ologijom. Kada bi starija osoba govorila: „Padaće kiša, osjećam je u koljenima“, prevrnuo bih očima. Vremenske prognoze starijih “natprirodnih” uvijek su me nasmijale. Više se ne kikoćem. Sada sam i sam dio “okultnog”.

Kupujem odjeću gdje kupujem hranu. Ranije sam kupovao kutije sladoleda iz Lidlaa, dok sam odmahivao glavom ka odjeljenju sa odjećom. Ko, za ime svijeta, kupuje odjeću u Lidlu? To je bilo dok nisam shvatio da tamo prodaju neke prokleto udobne i jeftine pantalone. Zato što sada kupujem odjeću na osnovu udobnosti, nešto što sam rekao da neću raditi, kada sam bio mlad i bez mozga – sada radim – zbog udobnosti.

Ratujem oko parkinga. Rekao sam I da to nikada neću raditi. Nikada ne bih bio jedan od onih staraca koji vire kroz prozor gledajući ko parkira na ulici ispred moje kuće. Ali evo parkirao se ispred mog prozora. Komšija devet kuća dalje, ali se baš ovdje uvukao iako je ispred njegove kuće bilo slobodno mjesto. Kakav psihopata.

Kasni noćni pozivi. U dvadesetim godinama, imao sam prijateljicu koja bi me ponekad zvala u ponoć, sa važnim saopštenjem da je u nekom noćnom klubu u koji moram odmah da odem jer je promocija viskija. Ako me sada pozovite poslije 9 uveče, ja se vjerovatno neću javiti. Ali ću promrmljati „Ko je zvao tako kasno?“ i pitaću se da li taj zna za elementarni red.

Pročitajte još

„To je tu nekada bilo…“. Oni koji su „zapali u godine“ morali su da se kreću kroz svoje gradove prije izuma Gugl mapa. Tada smo pamtili gdje se šta nalazi. Ali ovaj mentalni rolodeks nije bio samo geografski, već je bio i hronološki i topološki.Govorili bi „Nađimo se u kafiću Plava ptica, tu se nekada nalazio Ganetov kafe “. Onda bismo oboje stajali ispred apoteke gledajući užasnuto koliko je posljednja referenca bila arhaična.

Izbjegavam noćne vožnje. Noć je najbolje vrijeme za vožnju; tiho je i mirno. To je tačno samo ako možete da vidite put. Rekao bih da ne prave ulična svjetla kao nekada.

Imam organizator za tablete. Kako nisam neko ko je tabletoman niti ulični apotekar, pa sam uvijek mislio da nikada neću imati organizator za tablete. Sada, ne samo da ga imam, već imam dnevni, nedeljni i putnički. Potrebni su mi. I trebaju mi sve te pilule zbog kojih zveckam dok hodam. Potreban mi je magnezijum da mi se mišići ne bi skamenili. Potreban mi je kalcijum da mi se kosti ne bi pretvorile u buđavi švajcarski sir. Itd., itd.

Kako je sve postalo skupo. Nisam nostalgičan za prošlošću, ali je sve jednostavno postalo previše skupo. Sjećam se kada je benzin bio samo… dođavola…

Sve ove sitnice savršeno su se integrisale u moj vintage softver. Šta ću uživam u većini njih a smijem se balavurdiji na njihovom ponašanju. U kakve će matorce tek oni ostariti?!