Elizabet Nevils je rođena 1895. godine u Čapel Hilu, Sjeverna Karolina gdje je preživljavanje, a ne snovi, bio svakodnevni cilj. Njena porodica je radila jedine moguće poslove za crnce. Časovi muzike nisu bili ni minimalna mogućnost. Ali sa sedam godina, Elizabet bi krišom uzimala bandžo svog starijeg brata kada bi on odlazio na posao. Pažljivo ga držala, pokušavajući da shvati kako ruke i žice postaju muzika.
Postojao je samo jedan problem: Elizabet je bila ljevoruka. Bandžo je bio namijenjen dešnjacima. Niko joj nije rekao da postoji „pravi“ način. Zato je jednostavno okrenula instrument naopačke i učila unazad.
Njena lijeva ruka je svirala bas tamo gdje je većina ljudi svirala melodije. Njena desna ruka je svirala melodije tamo gde je većina ljudi svirala bas. Svima je to izgledalo nemoguće. Za Elizabet, to je bio jedini način koji je imao smisla.
Do jedanaest godina, uštedjela je dovoljno novca od kućnih poslova da kupi Stela gitaru. Svoju tehniku sviranja naopačke prenijela je na šest žica. A onda je napisala „Teretni voz“ („Freight Train“). Radi se o vozovima koji tutnjaju kroz Čapel Hil – zvuku nekog drugog mjesta, bjekstva, svijeta izvan siromaštva koje ju je okruživalo. Melodija se kretala poput točkova na šinama. Riječi su bile jednostavne i bolne:
Teretni voz, teretni voz, juri tako brzo
Molim vas, nemojte reći u kom sam vozu
Neće znati kojom sam rutom išla
U tim godinama stvorila je nešto što će je nadživjeti. Ali prvo, morala je da preživi. Sa petnaest godina, Elizabet se udala za Frenka Kotena. Dobili su ćerku, Lili. Elizabet je ostavila gitaru – ne zato što je željela, već zato što je morala. Crnkinje u Sjevernoj Karolini imale su brutalno ograničene mogućnosti: kućne usluge, pranje veša, rad na polju…
Punih dvadeset pet godina, gitara je ostala nijema. Elizabet je čistila tuđe domove, odgajala ćerku, preživjela. Curica koja je napisala „Teretni voz“ postala je žena čije su ruke ribale podove umjesto da sviraju žičane instrumente. Muzika je postala uspomena. Dječji san zaključan jer je odraslo doba zahtijevalo borbu za životarenje.
Onda, krajem četrdesetih, dok je kratko radila u robnoj kući u Vašingtonu, pomogla je djetetu koje je lutalo po prolazima da pronađe svoju majku. Djevojčica se zvala Pegi, a majka je bila Rut Kroford Siger. Ubrzo će Elizabet prihvatiti posao kućne pomoćnice upravo kod porodice Siger. To nije bila bilo koja porodica. Rut Kroford Siger je bila čuvena kompozitorka. Njen suprug Čarls Siger poznati muzikolog. Njihova djeca – Majk, Pegi i Pit Siger – koji nisu umjeli da izgovore Elizabet pa su je nazvali Libi – kasnije će postati legende folk muzike.
Elizabet je kuvala, čistila i održavala kuću dok su gazde stvarali muziku. Jednog popodneva, tinejdžerka Pegi je sa Elizabet bila u kupovini kada je Pegi stala da pogleda gitare. Elizabet je, gotovo usputno, pomenula da je i ona nekad svirala.
„Pokaži mi“, rekla je Pegi.
Libi je uzela gitaru. Okrenula je naopačke. I počela da svira.
Pegi je bila zapanjena. Tehnika je bila drugačija od svega što je ikada vidjela – melodija u basu, ritam u visokim tonovima, sve obrnuto, ali nekako savršeno. Požurila je kući i rekla cijeloj porodici: „Naša domaćica je izvanredna gitaristkinja“.
Sigerovi su pozvali Elizabet da nešto odsvira za njih. Kada je odsvirala „Freight Train“ – pjesmu koju je napisala četiri decenije ranije – u sobi je zavladao muk. Pit Siger je zatražio dozvolu da je izvede. Elizabet je pristala. U roku od nekoliko mjeseci, „Freight Train“ se svirao na folk festivalima širom Amerike.
Elizabet Koten je, sa šezdeset dvije godine, najzad otkrivena.
1958. godine svijet je zahvaljujući njenom prvom albumu upoznao „Cotten picking“ – tehniku sviranja gitare nazvanu po njenom jedinstvenom ljevorukom, obrnutom stilu. Zbog tih ranih snimaka koje je napravio Majk Siger, Elizabet je ubrzo počela da drži manje koncerte u domovima kongresmena i senatora, uključujući i dom Džona F. Kenedija. Muzičari su bili opsjednuti. Dok Votson je učio od nje. Džoan Baez je obradila „Freight Train“. Džeri Garsija ju je naveo kao uticaj. Tadž Mahal je proučavao njenu tehniku. Pjesmu su u svoj repertoar uvrstili Bob Dilan, Džo Dasin, Piter, Pol i Meri, Tomi Emanuel i mnogi drugi…
Bila je majstor. U godinama kada većina ljudi odlazi u penziju, Elizabet Koten je konačno živjela muzičku karijeru koju je odavno zaslužila. Išla je na turneje, svirala na festivalima, pojavljivala se na televiziji. Njeni prsti – izbledjeli od decenija kućnih poslova – još uvijek su pamtili svaku notu.
Elizabetin album „Narodne pjesme i instrumentali uz gitaru“ (Folksongs and Instrumentals with Guitar) (1958) Kongresna biblioteka je uvrstila u Nacionalni registar snimaka i proglašen je za „kulturno, istorijski i estetski značajnim“. Godine 1984. Elizabet je koncertnim albumom “Elizabeth Cotten Live!” osvojila Gremi nagradu za najbolji snimak etničke ili tradicionalne narodne muzike. Imala je osamdeset osam godina.
Nagradu je prihvatila sa tihom gracioznošću. Bez gorčine zbog izgubljenih decenija. Bez bijesa što je otkrivena u šezdesetim umjesto u tinejdžerskim godinama. Samo zahvalnost što je muzika pronašla put nazad.
Gospođa Koten je umrla 1987, u devedeset drugoj godini, u Sirakuzi, okružena porodicom.
„Teretni voz“ je obrađen stotinama puta – od strane folk pjevača, rok bendova, blugras grupa. Većina ljudi koji je sviraju ne znaju da ju je Elizabet napisala kao djevojčica, oni samo znaju da je to prelijepa pesma o čežnji, vozovima i boljem životu negdje drugdje.
Preživljavanje je zahtijevalo odlaganje snova. Ipak, Elizabet Koten je dokazala da nikada nije kasno. Da izgubljene decenije ne znače mrtve snove.
Voz o kome je pjevala – onaj koji ju je nosio od siromaštva i ograničenja – konačno je stigao.
Kasnio je više decenija. Ali je stigao.
Postoji Muzej željeznice Pensilvanije. Tamo jedan folk pjevač uz gitaru pjeva pjesme o vozovima Jedna od njih je obavezno „Freight Train“.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.