Traže ličnu kartu, mi je dajemo bez pogovora. Traže li kopiju, mi kopiramo. Traže potvrdu, ok donesemo i nju.
Traže da potpišemo saglasnost, potpišemo. Na kraju, ako pitamo čemu sve to služi, odgovor često bude kratak i ubjedljiv: „Takva je procedura.“
E pa, nije svaka procedura zakon. Problem je samo što narod ne poznaje dovoljno svoja prava, ali zato bez pogovora izvršava obaveze. Možda je vrijeme da se to okrene.
Slučaj „Vodovoda“ Doboj pokazuje koliko taj automatizam može biti skup, ali i koliko je zaštita ličnih podataka kod nas još uvijek shvaćena kao dosadna administracija, a ne kao ozbiljna obaveza.
Lični podaci nisu neograničen resurs koji svako može da uzima samo zato što mu je lakše da ih ima više. Ako vam za jednu uslugu treba određeni podatak, to ne znači da imate pravo da uzmete još pet drugih „za svaki slučaj“.
Isto važi za kamere. Ne možete staviti video nadzor gdje god poželite, snimati javni prostor kao vlastito dvorište i onda problem riješiti naljepnicom „Objekat je pod video nadzorom“.
Ne možete ni od pacijenta tražiti saglasnost za sve redom ako zakon već daje drugi osnov za obradu njegovih podataka.
Posebno ne možete očekivati da će vam država vjerovati na riječ da je sve urađeno kako treba. Morate biti sposobni da to i dokažete.
Najzanimljivije je što građanin najčešće ni ne zna šta smije odbiti. Navikao je da je on taj koji mora da donese papir, kopiju, potvrdu i potpis. Zato ovakvi slučajevi imaju širi značaj od same kazne dobojskom „Vodovodu“.
Možda je vrijeme da i građani počnu postavljati jednostavno pitanje: „Na osnovu čega tražite moj podatak?“
Ako odgovor glasi samo „takva je procedura“, možda je upravo ta procedura problem.
Kada kazne mogu doseći desetine miliona maraka, onda zaštita ličnih podataka više nije stvar dobre volje, uredne dokumentacije i nekoliko fascikli u kancelariji.
To je ozbiljan posao. I ozbiljna odgovornost.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.