Ali teško je kad prag ne postoji.
Još teže kad nikada nije ni postojao — od kamen-temeljca za privatna intelektualna zdanja, pa do parkinga za diplome, koje su stizale brže i od članske karte za radno mjesto.
U društvu gdje je sve moguće, i nemoguće postaje društveni standard.
Imamo intelektualnu elitu bez intelektualne obaveze.
I finansijsku elitu bez finansijske odgovornosti.
A najčešće — jedno i drugo, u istom odijelu, s različitim kravatama.
Intelektualna impotencija s finansijskim viškom.
Ili obrnuto — finansijska impotencija s intelektualnim viškom koji nikada nije pronašao izlaz iz teorije.
Jer nismo još kolektivno razjasnili:
Ko je tu zapravo “gori dio”?
Onaj koji ima novac, ali ništa ne zna?
Ili onaj koji sve zna, ali ništa ne može?
Možda odgovor nije ni bitan.
Jer iz te borbe svakako izlazimo bez pobjednika.
Samo sa sve tanjim pragom samopoštovanja.
Ali mi, eto, gordo tvrdimo: “Nećemo mi njihovo – ni pare, ni projekte, nismo plaćenici!”
Jer možemo da nećemo.
Ali zato dajemo – svima.
I Istoku i Zapadu.
I onima koji traže.
I onima koji nisu ni znali da bi mogli da traže.
Dajemo znanje, ideje, ljude, vrijeme, zdravlje.
Jer kad ne znaš svoju cijenu – stalno si na rasprodaji.
Kažu – nema radne snage.
Možda je problem što smo izgubili svijest da bi čovjek, običan čovjek, trebao moći živjeti od jednog posla i jedne plate.
Ne kao elita.
Već samo – dostojanstveno kao čovjek.
Jedna frizerka iz inostranstva priča: ima četiri besplatne edukacije godišnje, četiri radna dana sedmično, plaćene troškove, dodatke, podršku.
A ovdje?
Univerzitetski profesor nema ni topli obrok.
Šta će mu i obrok – kad ni prag dostojanstva nismo definisali.
A jesmo zato vrlo precizno definisali prag klanjanja ekonomskoj eliti.
I njihovoj potrebi da sve – znanje, rad, ljudskost – spuste do svog nivoa.
A onda još malo ispod, da ne bi izgledalo kao da im iko gleda u oči.
U zemlji gdje je sve simbolično: plate su simbolične, priznanja su simbolična, titule su simbolične, ali kriterijumi su izbrisani namjerno.
I na sve to ostaje samo simbolična nada da će neko jednom reći: “Dosta. Vraćamo granice. I ono malo ponosa što nam je ostalo.”
Do tada?
I dalje ćemo ćutati, klimati glavom, davati besplatno, i živjeti ispod svih pragova – osim onih koje su nam drugi postavili da im se lakše poklonimo.
Doc. dr Sonja Stančić
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.